Religija određuje politiku u Iraku

Oružja ne nedostaje na Bliskom istoku, ali nekima je i to izgleda nedovoljno. Tako bi se moglo protumačiti putovanje iračkog premijera Nurija al-Malikija početkom listopada u Moskvu, gdje je s Kremljem postigao državni dogovor: za više od tri milijarde eura, kako su dogovorili šefovi vlade dvije zemlje, Irak bi trebao kupiti oružje od Rusije. Na Malikijevom spisku za kupovinu su prije svega stajali borbeni helikopteri i raketni sustavi. Već prethodnih godina je Rusija za gotovo četvrtinu milijarde eura isporučila oružje. To je doduše puno, ali opet malo u usporedbi s trgovinom s SAD-om, odakle je u Irak stiglo oružje za oko šest milijardi eura.

Iračko-ruska interesna zajednica

Iračka vlada je znači dobro opremljena za "najgori slučaj". Njezin problem je međutim da je korištenje oružja povezano s obvezama. Sjedinjene Američke Države su se doduše povukle iz iraka, ali i dalje imaju utjecaja na tamošnju politiku - i time ujedno i na moguću uporabu oružja koje su isporučili. Rakete i helikopteri iz Rusije stoga, s gledišta iračke vlade, imaju odlučujuću prednost. Njihova uporaba nije ničim uvjetovana. Time ovakvo iračko-rusko poslovanje u oblasti naoružanja predstavlja novi razvoj događaja kad su u pitanju iračko-američki odnosi. Amerikanci su se doduše pomirili s činjenicom da je Maliki premijer, pojašnjava Dia al-Šakarhi, politički analitičar i nekadašnji član prijelazne vlade od 2005., "ali oni u biti žele jednu drugačiju vlade od islamsko orijentirane. Stoga je Maliki bliži Rusima."

Ta bliskost se prije svega zasniva na zajedničkim vanjskopolitičkim interesima. I Rusija i Irak su u sirijskom konfliktu na strani predsjednika Bašara al-Asada. I Rusija i Irak su bliži šiitskim režimima u regiji, nego sunitskim - iako iz različitih razloga. Dok je Rusiji važan prije svega njezin utjecaj na Bliskom istoku, koji bi Asadovim porazom bio smanjen, šiit Maliki s alavitskim režimom Asada, kao i s Iranom, nije povezan samo politički i kulturološki, već i iz biografskih razloga: kao politički protivnik Sadam Huseina 1980. je osuđen na smrt, nakon čega je pobjegao u Iran i zatim u Siriju, odakle je nastavio oporbenu borbu protiv Huseina.

Politika opstruiranja zbog interesa sunita i šiita

Puno značajniji je, međutim, aktualni konflikt u Siriji, koji sve više poprima konfesionalni predznak. Religija zauzima bitnu ulogu, pojašnjava al-Šakarhi. "S njom kalkuliraju ne samo islamske, već i sekularne snage", jer i one ne mogu drukčije nego religiju uključiti u svoju politiku, kaže ovaj analitičar. Dodaje da je i sekularnim i religijskim snagama zajednička jedna stvar: "Plaše se mogućeg radikalnog sunitskog režima u Siriji."

Brige od jednog takvog razvoja motiviraju Malikijev vanjskopolitički kurs, kojim se tako stvara napet odnos s Amerikancima, koji opet žele pad Asadove vlade.

Malikijev šiitski kurs je međutim i untarnjopolitički motiviran. Jer, htio on to ili ne: irački premijer je prisiljen da konfesionalna razmišljanja unese u svoja razmatranja. Jer Irak je konfesionalno, kao i etnički, sve drugo doli jedinstvena država, navodi pravnik Nasif Naim, koji predaje na Sveučilištu Marburg. Maliki doduše pokušava suziti moć šiita, "ali suniti, koji su oduvijek bili pristaše centralizirane države, žele vlastitu regiju na zapadu zemlje - i to uz podršku Turske, Saudijske Arabije i Katara." Ti još uvijek neujednačeni interesi koče politički dijalog, i s time i napredak zemlje. "Kad se premijer izjašnjava, suniti na to odmah gledaju kao na dekret šiita. I to im je dovoljan razlog da to ne primijene. Jedna takva politika opstruiranja šteti cijeloj zemlju. Napetost praktično stavlja van snage funkcionalnost države", pojašnjava Naim.

Religija i oružje: ljubav ili mržnja?

Tako su Iračani na unutarnjopolitičkom, kao i na vanjskopolitičkom planu i dalje izloženi dinamici religije, s kojom moraju računati, htjeli to ili ne. Analitičar al-Šakarhi sumnja da bi se to moglo u dogledno vrijeme promijeniti. Građani Iraka, kao i cijelog Bliskog istoka, stoga moraju politički plaćati visoku cijenu, navodi on i dodaje da dok god političari pretežito budu razmišljali u religijskim kategorijama, za demokraciju nema šanse.

Alternative trenutačno međutim nema, jer alternativa religijskom poretku nisu demokratski, već diktatorski režimi, kaže al-Šakarhi. A opet, "diktature kao alternative religijski orijentiranim vladama su neprihvatljive. Zato građani u toj regiji moraju tek eksperimentirati s demokratskim procesima. A to može dugo trajati: deset, 20, možda čak 50 godina." Ali na koncu, nada se al-Šakarhi, Iračani i građani drugih država u regiji bi mogli uvidjeti da demokraciji nema alternative.

Još, međutim, religija određuje odnose snaga na Bliskom istoku. I dok god religija određuje političko promišljanje i djelovanje, kupovina oružja nijednu stranu neće dugoročno unaprijediti. Jer, sudeći prema tome kako se trenutačno prikazuje, religija se ne plaši oružja. Ona ga, štoviše, voli.

Autorice: Kersten Knipp / Marina Martinović

Odg. urednica: Jasmina Rose