Regionalni projekti: puno priče, malo rada

Da premijeri zemalja jugoistočne Europe ne shvaćaju olako poziv kancelarke Angele Merkel na berlinsku konferenciju govori i sastanak u Cavtatu na kojem je hrvatski premijer Zoran Milanović okupio kolege iz BiH, Albanije i Crne Gore. Bila je to svojevrsna pretkonferencija na kojoj se, između ostalog, razgovaralo o izgradnji Jadransko-jonske autoceste koja bi najkraćim vezom trebala povezati Grčku s Europskom unijom. Prema nekim informacijama, dogovoreni su i konkretni potezi koji bi trebali biti predstavljeni u Berlinu, a cesta bi prema optimističnim prognozama trebala biti dovršena 2030. godine.

Uz to, uslijed previranja na svjetskoj političkoj sceni, Europi je potreban konsolidirani zapadni Balkan pa je za očekivati da će ne baš tako nove ideje o suradnji u regiji i velikim infrastrukturnim projektima dobiti i konkretnu potporu; kako zbog pokretanja gospodarstava spomenutih zemalja, tako zbog kohezije politički trusnog područja i njegovog vezivanja za Uniju.

Ništa bez naloga iz EU

Da se do sada u okvirima regionalne suradnje i zajedničkih projekata puno pričalo, a malo radilo potvrđuje i ekonomski analitičar Damir Novotny, a situacija se, za Hrvatsku, dodatno pogoršala izlaskom iz Sporazuma o slobodnoj trgovini u središnjoj Europi (CEFTA) u trenutku ulaska u Europsku uniju. „Nažalost, zemlje zapadnog Balkana, odnosno jugoistočne Europe, su nepovezane. Izlaskom iz CEFTA-e su i trgovinske veze na neki način raskinute, nema više tog intenziteta trgovanja. Potencijali za ekonomski razvoj, horizontalno povezivanje zemalja zapadnog Balkana pa onda i ukupno povezivanje s razvijenim članicama EU, su ogromni i neiskorišteni“, misli ovaj analitičar.

Potpredsjednik Hrvatske gospodarske komore (HGK) za gospodarstvo, međunarodne i EU poslove Domagoj Juričić podsjeća da je HGK nakon Domovinskog rata činila sve da se hrvatski gospodarstvenici vrate u zemlje regije i da zaživi regionalna suradnja. Do danas je, kaže, HGK napravila veliki rezultat, usprkos otporima na političkoj razini u zemljama regije. „Ne postoji mogućnost izbjegavanja regionalne suradnje. To su nam tradicionalna tržišta na kojima znamo raditi, imamo partnere i distributivne kanale. Izlazak iz CEFTA-a je donio očekivane minuse. Sve su hrvatske vlade postupale reaktivno, a ne proaktivno. Nedostajalo je vizije i praćenja šireg konteksta globalnih kretanja.“ Juričić tako objašnjava da se prečesto događalo da se neke ideje ismijavaju da bi za deset godina, kada bi bile predložene od Europske unije ili koga drugog, bile prihvaćene. „Pogledajte što smo govorili prije 10-15 godina. Vidjet ćete da ovo što se sada događa, uključujući Jadranko-jonsku cestu ide ka onome što smo govorili.“

Nijemci žele ulagati u energetiku i promet

Sada se, kaže Juričić, u regiji najviše govori o projektima energetike i prometa. „Primijetili smo da posljednjih godina njemački poduzetnici žele raditi i ulagati u tom području. To je i ključni sektor za održivi razvoj cijele regije. No provedba, budimo realni, ovisi o mogućnosti financiranja.“ Kao mogućnosti navodi međunarodne financijske institucije ili kreditne linije koje će pojedine zemlje osiguravati kod drugih institucija ili zemalja. Strateški vrlo zahtjevni projekti se mogu izvoditi uz pomoć EU-a te snažnu investicijsku potporu sa zapada, no sve ovisi i o apsorpcijskim kapacitetima pojedine zemlje kao i njenim mogućnostima da ih pripremi.

Analitičar Novotny ne zna za nijedan pothvat koji je realiziran u regiji. „Takvih projekata nažalost nema. Recimo sada se koristi JANAF, to je veliki infrastrukturni projekt iz ranijih vremena koji je sada rehabilitiran. Koriste ga i rafinerije u BiH i Srbiji. Međutim, drugih važnih infrastrukturnih projekata ili povezivanja privatnika nema, osim u slučaju Agrokora koji radi integraciju u sektoru maloprodaje. To je dosta važno za prerađivačke tvrtke u regiji kroz koje mogu plasirati proizvode na tržišta Hrvatske, BiH, Srbije i Slovenije. Taj privatni projekt je bio dosta uspješan.“

Za velike projekte su potrebni politički glasovi

Da je ideja puno, a realizacija nikakva, dodaje i Juričić iz HGK. „Prije četiri godine je pokrenut projekt Cargo 10 između željeznica Hrvatske, Srbije i Slovenije, a kasnije su se priključile BiH i Makedonija. Cilj je bio efikasniji i brži prijevoz tereta na željezničkom koridoru 10. Međutim, projekt nije zaživio, iako se od njega nije odustalo.“ Juričić misli kako se pokazalo da takvi projekti traže jaku uključenost europskih zemlja koje će sada, zbog krize, imati interes osigurati alternativne pravce prema Turskoj. „Na kraju krajeva, interes im je i sprječavanje bilo kakve erozije političkog tla u jugoistočnoj Europi. Poučak je to ukrajinskih događanja.“ I za ključne energetske projekte, koji iziskuju milijarde eura, kaže da nisu realizirani. „Za realizaciju takvih projekata važnih za cijelu regiju su ipak potrebni politički glasovi“, zaključuje potpredsjednik HGK uz napomenu kako je nužnu da poslovna klima bude privlačnija i na neki način što je moguće sličnija u svim zemljama regije kako bi se projekti mogli izvesti na najjednostavniji način.

Novotny pak tvrdi da hrvatska vlada nema strategiju ekonomskog povezivanja jugoistočne Europe. „Nema značajnijih inicijativa koje dolaze od vlade. Osim što postoji tradicionalna politička veza s BiH i s tamošnjom hrvatskom zajednicom, kao što i Srbija to ima sa svoje strane. Ali u smislu ekonomske integracije regije tu ne vidim bitnijih koraka. Vlada nedovoljno napora ulaže u tom smjeru.“

Za jedne samo regija, za druge Jugoslavija

Usprkos potencijalima, ne samo da nisu stvoreni regionalni projekti koji bi otvorili nova radna mjesta, već su i radna mjesta u svim tim zemljama ugrožena, objašnjava Novotny. „Glavni uzrok tome je nepostojanje integracije, odnosno raskidanje horizontalnih veza među tvrtkama zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije. Jedan takav integracijski napor bi sigurno oživio brojna radna mjesta i stvorio nova. Zbog toga je posebno važna ta suradnja zemlja jugoistočne Europe pa onda i njihova reintegracija ili konvergencija prema najvažnijim tržištima EU.“

Uz sve to ne treba zaboraviti da je i sama „regija“ u Hrvatskoj višeznačni pojam. Dok ju gospodarstvenici promatraju kao prirodno područje djelovanja i priliku za gospodarski rast, desno orijentirani dio građana ju smatra sinonimom za bivšu Jugoslaviju, državu koja se raspala u krvavim ratovima vođenim na teritorijima Hrvatske i BiH. Vladajućim socijaldemokratima je time, smanjen manevarski prostor, posebno u predizbornim uvjetima kada po svaku cijenu pokušavaju zadržati sve manju potporu građana koji prelaze na stranu desne Hrvatske demokratske zajednice. Gospodarstvenici istovremeno tvrde da ne mogu živjeti u prošlosti pa u zemlji koja broji tek nešto više od 4 milijuna stanovnika izlaz vide u regiji. Do sada se na tom području nije učinilo ništa, ali Europa će, nadaju se, uskoro pogurati stvari u tom smjeru. Ako ne zbog njihovih, onda već zbog svojih interesa.