Reforma energetskog sektora na klimavim nogama

Onaj ko vozi automobil po poledici dobro zna da mora biti oprezan kada koči. Ako prejako stisne pedalu kočnica, automobil će u sekundi skliznuti sa ceste, okrećući se i praveći piruete. I baš kao što naglo kočenje na poledici ne daje željeni rezultat, tako je i reforma zakona kojim je regulisana proizvodnja i distribucija ekološke struje u Njemačkoj pogrešan način da se nastavi reforma energetskog sektora.

Vlada demohrišćana i socijaldemokrata je u ljeto 2014. usvojila promjene u regulativi kojom je bilo određeno koliki dodatak na svaki kilovatsat ekološke struje dobijaju proizvođači. Cilj je bio da buduća povećanja cijene struje ne budu prouzrokovana upravo tim dodatkom. Taj cilj će se možda i postići, ali bi sporedni efekat toga moglo biti zaustavljanje povećanja kapaciteta obnovljivih izvora energije.

Umjesto da vlada konsekventno slijedi cilj da se do 2050. godine 80 odsto struje dobija iz obnovljivih izvora, politika je reformi "svezala ruke lisicama". Tako će ubuduće biti zacrtana gornja granica izgradnje novih postrojenja koja koriste energiju vjetra i sunca. Tačnije, oni koji budu gradili vjetrenjače ili solarne kolektore, na državne subvencije će moći da računaju samo ako u tom trenutku nije pređena gornja granica broja novoizgrađenih postrojenja. A ta granica je toliko niska da se priča o prelasku na obnovljive izvore energije pretvara u farsu.

Za reformu energetskog sektora potrebna je hrabrost

Ovakva bojažljivost u reformama stvara sigurnost za birokrate koje se bave planiranjem, a haos za investitore koji se bave izgradnjom obnovljivih izvora energije. Projekti gradnje vjetroparkova koji traju i po nekoliko godina pretvaraju se tako u pohode kamikaza. Osim toga bi to moglo dovesti do usporavanja u jednom vrlo dinamičnom sektoru privrede koji je do sada kreirao 380.000 radnih mjesta u Njemačkoj.

Mnogo toga je na kocki. Za manje od 15 godina energije vjetra i sunca postale su najvažniji izvori struje u Njemačkoj. Već danas 27,3 odsto struje proizvedene u ovoj zemlji potiče iz ekoloških izvora. Nedavno usvojeni zakoni nisu podloga za nastavak tog procesa. Naprotiv, povlačenje ručne kočnice moglo bi da bude težak udarac imidžu ovog njemačkog projekta koji se prati u cijelom svijetu.

Nedovoljna konsekventnost u slijeđenju ranije zadatih ciljeva predstavlja ugrožavanje jednog od temeljnih principa dosadašnje energetske politike. Do sada je važilo pravilo da u mreži distribucije "prednost" uvijek ima struja koja stiže iz obnovljivih izvora. Ubuduće će ta struja biti "ravnopravna" sa onom koja stiže iz nuklearnih i termoelektrana. Na koji način će se tako pospješiti povećanje ekoloških izvora energije za dodatnih 50 odsto? Odgovor na to pitanje nije mogla dati ni ko zna koja press-konferencija vlade o reformi energetskog sistema.

Ubuduće će proizvođači ekološke struje sami morati da pronalaze kupce za one količine struje koje se proizvedu preko određene gornje granice. Oni, dakle, neće biti u poziciji da svu struju privilegovano distribuiraju u zajednički sistem, nego moraju da je prodaju preko posebne berze čije je sjedište u Lajpcigu. Kao prvo, to je suprotno osnovnom cilju energetske reforme da se struja iz termoelektrana na ugalj, koje ispuštaju štetni ugljendioksid, zamijeni strujom iz rotora vjetrenjača. Kao drugo, to ne izleda kao razumno rješenje, jer se tako bitno mijenjaju odnosi aktera koji su uključeni u cijelu energetsku reformu.

Ekološka struja više nema prioritet

Manji proizvođači ekološke struje će malo po malo biti potisnuti s tržišta, dok će za energetske gigante, pogotovo za četiri najveća, ovo biti slamka spasa koja se finansira novcem poreskih obveznika. Jer samo onaj ko je dovoljno veliki i ko posjeduje veliki know-how u prodaji energije može sebi da dozvoli i proizvodnju ekološke struje. To mogu samo velike kompanije. Rezultat toga nije samo gušenje izgradnje obnovljivih izvora energije, nego će reforma energetskog sektora, koja je bila u rukama građana, baš kao i u proteklih 100 godina istorije ponovo postati igralište samo za velike koncerne.

Pri tome je dosadašnji zakon o pravilima proizvodnje i prodaje ekološke struje bio veliki uspjeh baš zato što ga je prihvatio veliki broj građana. Odlučujući faktor za to bila je činjenica da je više od 50 odsto svih novih postrojenja koja proizvode obnovljivu energiju bilo napravljeno novcem malih preduzeća i običnih ljudi. I dok je do sada važilo pravilo da je proces izgradnje obnovljivih izvora struje decentralizovan, uskoro bi to ponovo mogao da postane biznis samo za velike.

Tako sadašnja reforma predstavlja opasnost za decentralizovani sektor proizvodnje energije, ali i za prihvatljivost cijelog ovog projekta među građanima. Krajnje je vrijeme da oni koji su proteklih decenija izlazili na ulice tražeći gašenje nuklearnih elektrana, ponovo iznesu svoje transparente. Više nego ikada ranije potreban je angažman građanki i građana koji traže hrabru, a ne bojažljivu reformu energetskog sektora. Na kraju krajeva, samo hrabra i korjenita reforma ima izgleda za uspjeh.