Recepti protiv preopterećenosti zbog talasa izbjeglica

Ono što je proteklog vikenda doživjela njemačka kancelarka Angela Merkel, poniženje je koje nije pretrpio nijedan dosadašnji šef vlade. Bilo je to na kongresu Kršćansko-socijalne unije (CSU), sestrinske stranke Kršćansko-demokratske unije (CDU) na čijem je čelu sama kancelarka.

Predsjednik CSU-a Horst Seehofer je Merkelovoj zbog njene politike „uspjećemo“ održao lekciju i to pred televizijskim kamerama. CSU se bori za uvođenje gornje granice broja izbjeglica dok Merkelova to odbija. To se zove maksimalni konflikt, a on bjesni i u redovima stranke CDU. Tako se zahuktava debata o politici prema izbjeglicama.

Partijska mladež također želi gornju granicu

Partijska mladež Angele Merkel se u međuvremenu mobiliše protiv kancelarke. „Junge union“, zajednički politički podmladak CDU-a i CSU-a, u svojim stavovima o politici prema izbjeglicama ide dalje od oštrih stavova CSU-a. Partijski podmladak listom želi gornju granicu. U protivnom prijeti gubitak „realne procjene vlastitih mogućnosti“. Njemačke savezne zemlje i državni vrh bi trebali postići dogovor o tome gdje će biti ta gornja granica. Za tri sedmice se održava stranački kongres CDU-a. Među demokršćanima odavno nije bilo ovako velikog spora.

Skeptičari u politiku kancelarke su najglasniji na nivou saveznih zemalja. Premijer Sachsen-Anhalta Reiner Haseloff (CDU) želi gornju granicu koja će u obzir uzeti „naše kapacitete“. U ovom slučaju, kada je riječ o saveznoj zemlji na čijem je čelu, taj broj bi godišnje iznosio 12.000 izbjeglica uključujući i one koje bi stigle kasnije na osnovu spajanja s porodicama.

Najmanji zajednički imenitelj se zove kontingent

Koalicioni partner Angele Merkel, SPD želi ponovo vratiti kontrolu nad ulaskom izbjeglica. Predsjednik kluba poslanika SPD-a, Thomas Oppermann, se zalaže za rješenje kojim bi se odredio kontingent izbjeglica. Njemački parlament bi svake godine zajedno sa EU i oranizacijom UNHCR trebao odrediti veličinu tog kontingenta. Izbjeglice u tom slučaju više ne bi preko Egeja morale rizikovati svoje živote i izdvajati novac krijumčarskim bandama. Bar tako izgleda u teoriji. Mjerilo, kaže Oppermann, pri tome treba biti, „koliko ljudi možemo integrisati“.

Pri tome je ovakvo rješenje odavno realnost. Ono je, zbog talasa izbjeglica u ovoj godini, ipak palo u zaborav. 2013. godine je 10.000 Sirijaca iz libanskih izbjegličkih cenatara direktno došlo u Njemačku. 2014. godine je taj kontingent još jednom povećan za 10.000. Međutim, paralelno s ovim brojem, veliki broj izbjeglica je u Njemačku stigao preko balkanske rute.

Dupli pas sa Turskom

Ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière, upravo u slučaju Sirijaca želi obratiti posebnu pažnju. „Mnogi Sirijci među novopridošlicama uopšte nisu Sirijci“, navodi se u njegovom ministarstvu. Ministar je još prije nekoliko sedica pomenuo brojku od 20 do 30 procenata. Činjenica je da ne postoji tačan broj o „lažnim Sirijcima“.

Rješenje kojim bi se raspodjela vršila po kontingentima je, prema stanju stvari, najmanji zajednički imenitelj unutar velike koalicije. Politički gledano, taj model ima prednosti. Praktično to donosi razmjenu između Evrope i država koje se s njom graniče. Evropljani velikodušno prihvataju utvrđene izbjegličke kontingente i istovremeno preuzimaju troškove zbrinjavanja izbjeglica koje ostaju u Turskoj. Zauzvrat bi Turska morala ponovo jače nadgledati svoju granicu prema Evropi. To bi urodilo plodom jer bi se izbjeglice sporije kretale, a bila bi uvedena i veća kontrola.

Kontrola je neophodna. U postupku obrade zahtjeva za azil u Njemačkoj je faktički došlo do zastoja. Birokratija usporava rad Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice (BAMF) i zato nema napretka. Od 181.000 novopridošlih izbjeglica u oktobru je obrađeno malo više od 31.000 zahtjeva. Na obradu još uvijek čeka 328.000 zahtjeva. Obrada jednog zahtjeva za azil u prosjeku traje 5,2 mjeseci. BAMF-u je potrebno 9.000 novih radnika, a za ovu godinu je odobreno cijelih 1.350.

Dablin je zakazao

Evropsko pravo na azil je u međuvremenu zakazalo. Takozvani Dablinski sporazum, po kojem svaka izbjeglica ima pravo podnijeti zahtjev za azil u državi EU u koju je prvo došla, u praksi se pokazao kao nepraktičan. Italija i Grčka, države u koje uglavnom izbjeglice prvo dolaze, su jednostavno preopterećene.

Od početka arapskih ustanaka 2011. godine su izbjeglice prvenstveno dolazile preko zapadnog dijela Sredozemlja, a ove godine prije svega preko Egeja. Obećana evropska solidarnost o preuzimanju izbjeglica od Italije i Grčke je izostala. Evropska komisija planira da do marta naredne godine predstavi novi reformski plan po kojem bi Italija i Grčka trebale biti rasterećene.