Ratni zločinci - heroji, svjedoci, izdajnici ili lažovi?
17. septembar 2011Konferenciju su organizovali Fond za humanitarno pravo i Balkan Investigation reporting Network, a cilj je bio, kako je rekla direktorka Fonda Nataša Kandić skrenuti pažnju na važne promjene koje trebaju uskoro da se dese, prestankom rada Tribunala u Hagu, te upozoriti na činjenicu da je status svjedoka saradnika jako loš, na prvom mjestu u Srbiji. Pozvala je vlade i državne institucije da podrže suđenja za ratne zločine kao najvažniji pravni instrument za suočavanje sa prošlošću.
“U nedostatku regionalnih skupova na kojima javnost može više da sazna na suđenjima za ratne zločine, želimo da ovog puta upozorimo i opomenemo koliko je važna podrška javnosti u suđenjima za ratne zločine. Ukoliko se suđenja odvijaju u zatvorenim zgradama i sa malim brojem novinara i malim izvještajima u medijima, ta podrška suđenjima za ratne zločine koja treba da doprinese uspostavljanju pravde za teške povrede ljudskih prava međunarodnog humanitarnog prava u prošlosti teško da će dovesti do uspostvaljanja pravda”, istakla je Kandić.
Među glavnim problemima u suđenjima za ratne zločine u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu tužioci, sudije i predstavnici za ljudska prava istakli su dužinu trajanja suđenja, selektivne optužnice, prijetnje zaštićenim i nezaštićenim svjedocima, uticaj politike na pravosuđe, te u Hrvatskoj mali broj osuđenih pripadnika hrvatske policije i vojske, a u Srbiji činjenica da su od suda zaštićeni visoki oficiri vojske i policije.
U BiH je problem sa činjenicom da sudovi u zemlji ne poštuju zakon po kojem je samo Sud BiH nadležan za suđenje ratnih zločina zbog čega se vode paralelne istrage čime je efikasnost sudova smanjena, a sam ishod suđenja problematičan, istaknuto je na konferenciji.
Zamjenik tužioca za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić je kao ključne za procesuiranje ratnih zločina istakao sprečavanje principa nekažnjivosti kroz instutucionalno postupanje, utvrđivanje pravosudne istine i regionalnu saradnju. Prema njegovom mišljenju jedan od većih problema je problem zaštite svjedoka koji su ključni u postupku za ratne zločine, ali je istovremeno skrenuo pažnju da Srbija u ovom trenutku nema dovoljno kapaciteta da svjedoke zaštiti na adekvatan način.
Vekarić je, govoreći o regionalnoj saradnji pomenuo da BiH i Srbija taj dan usaglašavaju prijedlog Sporazumao saradnji dva Tužilaštva, ali konkretnih rezultata još nema.
Ispred Tužilaštva BiH govorio je Ibro Bulić koji je rekao da je važno da pravosudni organi u regionu razmjenjuju iskustva da bi se izbjegli problemi u procesuiranju ratnih zločina.
"Problem je pitanje nadležnosti, pribjegava se suđenjima za 'sve i svašta', neki od regionalnih sudova sude po principu univerzalne nadležnosti bez obzira na to gdje je počinjen zločin, o čijem se državljaninu radi", rekao je Bulić.
Jasmina Domagić iz Državnog tužilaštva Hrvatske rekla je da je Hrvatska počela preispitivanje optužnica podignutih poslije okončanja ratnih sukoba, da situacija nije toliko dobra, ali da se primjećuju pomaci. Navela je da se po novom zakonu više ne može suditi osumnjičenima u odsustvu. Na opasku Zorana Pusića iz Građanskog odbora za ljudska prava da još niko nije osuđen za ratne zločine u toku Oluje, istakla je da su procesi u toku.
Zastrašivanje svjedoka veliki problem
U jednom od panela učesnici su bili i svjedoci insajderi, pripadnici vojske i policije koji su , nakon demokratskih promjena u Srbiji, odlučili da progovore o ratnim zločinima kojima su prisustvovali jer su smatrali da se klima u državi promijenila. Međutim, sva trojica danas kažu da su sebi od života napravili pakao, da se ništa nije promijenilo i da je u svemu najgore prema njima postupalo Tužilaštvo za ratne zločine, jer čim su dali iskaz u malim mjestima gdje žive znalo se šta su uradili.
Takođe, Jovan Golubović, Slobodan Stojanović i Boban Zlatković su istakli da je Jedinica za zaštitu svjedoka tu, ne da štiti, nego da plaši svjedoke.
“Kad sam dao iskaz kao načelnik policije o onome što sam vidio, a bio sam na svim ratištima, za taj iskaz se saznalo u Leskovcu odmah i počele su da mi stižu prijetnje. Zbog porodice sam pristao da uđem u program zaštite svjedoka, ali se ispostavilo da je to bila greška jer sam ta četiri mjeseca preživio pakao. Četiri mjeseca mene su pripadnici Jedinice nagovarali da promijenim ili povučem iskaz. Na kraju su me izbacili iz programa. Čak su mi laptop ukrali”, kazao je Slobodan Stojanović.
Sva trojica su svjedoci, prema njihovim riječima, strašnih zločina, od silovanja do ubistava civila, pa i djece. Stojanović je napomenuo da ima mnogo dobrih policajaca koji bi progovorili o zločinima koje su vidjeli, ali da ne smiju jer su shvatili da ih država neće zaštiti.
“ Ja sam postao policajac osamdesetih godina, u Titovo vrijeme. Tada sam se zakleo da ću hapsiti lopove,kriminalce i ubice. Ja se toga držim i danas. Ne mogu prešutiti zločin koji sam vidio”, istakao je.
Golubović, Stojanović i Zlatković su istakli da žive jako teško, da su šikanirani u sredini, da im maltretiraju porodice. Zlatković, inače bivši pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice, sam je izašao iz programa zaštite svjedoka, svoj današnji život nazvao je “golgotom” i istakao da Jedinica za zaštitu svjedoka odbija da mu vrati lična dokumenta.
Na jednodnevnoj konferenciji je bilo govora i o radu domaćih sudova i tužilaštava nakon prestanka sa radom MKSJ. Jedan od zaključaka konferecije jeste da je situacija sa procesuiranjima okrivljenih za ratne zločine bolja, ali da taj proces još uvijek ne ide dovoljnom brzinom. Svim zemljama bivše SFRJ zajedničko je da su žrtve još uvijek u zapećku, u drugom planu, dok su prave zvijezde zapravo ratni zločinci koji se u svim zemljama smatraju herojima.
Autorka: Žarka Radoja
Odg. urednik: Mehmed Smajić