Rat u Iraku: Kršenje međunarodnog prava nakon laži SAD

Smrtonosnom nasilju nema kraja, čak ni nakon 20 godina: samo u februaru, najmanje 52 civila su ubijena u Iraku, raznesena bombama i ubijena u napadima. Današnje nasilje podsjeća na napad koji je počeo u noći između 19. i 20. marta 2003. godine, kada su američki brodovi ispalili 40 raketa na kvart Vlade u Bagdadu. Vojno, Irak nije imao čime da se suprotstavi invaziji velikih razmjera „koalicije voljnih" iz SAD, Velike Britanije, Australije i Poljske. Brutalni diktator Sadam Husein svrgnut je poslije tri sedmice. Šest sedmica nakon početka rata, 1. maja 2003. godine, predsjednik SAD Džordž V. Buš trijumfalno je objavio kraj velikih borbenih operacija ispred ratnih kulisa na nosaču aviona Abraham Linkoln.

Do tada je, prema američkim vojnim statistikama, koalicija predvođena SAD bacila skoro 29.200 bombi i drugih projektila. Veliki dio infrastrukture u zemlji ležao je u ruševinama. A prema uglednoj britanskoj nevladinoj organizaciji Iraq Body Count, živote je izgubilo više od 7.000 civila.

- pročitajte još: Rat u Iraku je temeljen na lažima

Broj koji se od tada samo povećavao. Ukupan broj poginulih u ratu u Iraku je između 200.000 i milion ljudi, u zavisnosti od procjena; ugledni medicinski stručni časopis "Lancet" je već 2006. godine objavio broj od preko 650.000 "dodatnih smrtnih slučajeva". A rat u Iraku je i tada bio daleko od kraja. Tek 2011. trebalo je da se povuku američki vojnici. Privremeno. Vratili su se da podrže Irak u borbi protiv terorističke organizacije Islamska država. Njemački vojnici su i danas stacionirani u Iraku: trenutno ih je 120, potvrdilo je DW-u Ministarstvo odbrane.

Dobio rat, izgubio mir

Izgradnja novog, demokratskog Iraka prema zapadnim idejama pokazala se mnogo težom nego što je to politička klasa u SAD zamislila u svojim uljepšanim strateškim dokumentima: jednostavno nije nastalo prosperitetno, demokratsko ostrvo pod uticajem Zapada na Bliskom istoku. Bez adekvatnog planiranja, okupacija koju su predvodile SAD bila je preopterećena složenim etničkim i vjerskim linijama rascjepa zemlje.

- pročitajte još: Irak: jesu li došli osloboditelji ili okupatori?

19. avgusta 2003. godine, auto-bomba je ubila 22 osobe ispred sjedišta UN u Bagdadu, što je bio krvavi početak pobunjeničkog pokreta i dugogodišnjeg građanskog rata. Kao rezultat toga, Den Smit, direktor Instituta za istraživanje mira SIPRI u Stokholmu, rekao je za DW da je američka invazija bila „drzak izraz zapadnjačkog uvjerenja da mogu da preoblikuju zemlju i regionalni poredak u skladu sa svojim željama".

Havijer Solana, bivši generalni sekretar NATO i visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost, na kraju je povukao gorak bilans: „Ako je misija bila da se Irak oslobodi terora, obnovi zemlja i poveća bezbjednost na svim nivoima, to je bio apsolutni neuspjeh".

Kršenje međunarodnog prava

Međutim, napad na Irak prvenstveno je bio „upotreba sile u suprotnosti sa međunarodnim pravom i kršenjem statuta UN“, kako je za DW objasnio stručnjak za krivično i međunarodno pravo iz Getingena Kaj Ambos. „Invazija na Irak nije zasnovana na rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN. Osim toga, jedina preostala opcija je da se opravda upotreba sile u samoodbrani korišćenjem člana 51 statuta UN. Što očigledno u ovom slučaju nije bilo slučaj." Zbog toga je generalni sekretar UN Kofi Anan opisao rat u Iraku kao kršenje međunarodnog prava. Njemačka je odbila da učestvuje u ratu. Ali obezbjeđivanjem baza i prava preleta za invazione trupe, prema Ambosu, ​​Berlin je takođe „pomagao u aktu koji je prekršio međunarodno pravo“.

- pročitajte još: SAD vratile Iraku 17.000 opljačkanih antičkih predmeta

Ubrzo nakon početka rata, Jirgen Habermas, svakako jedan od najznačajnijih njemačkih intelektualaca, sažeo je u Frankfurter Allgemeine Zeitungu jednu od posljedica kršenja međunarodnog prava u ratu u Iraku: „Nemojmo se zavaravati: američki normativ autoriteta leži u ruševinama". Gotovo vidovito, filozof je upozorio da će SAD svojim nezakonitim radnjama „dati razoran primjer budućim supersilama”.

Mučenja i ratni zločini

Reputacija SAD dodatno je narušena slučajevima ratnih zločina i torture. U proljeće 2004. godine, na primjer, ime Abu Graib obišlo je svijet: zatvor užasa čak i za vrijeme Sadama Huseina. Fotografije su kasnije pokazale kako su u tom zatvoru američki vojnici vršili mučenja.

Uvijek iznova su se dešavali masakri civilnog stanovništva. Kao u Haditi, gdje su američki marinci ubili 24 nenaoružana civila 2005. Ili kao 2007. godine na prometnom trgu Nisur u Bagdadu, gdje su osobe iz privatne plaćeničke grupe Blackwater nasumice pucale u gomilu ljudi iz jurišnih pušaka i mašinki, ubivši tada 17 ljudi. Ili kao na snimku „Kolateralno ubistvo“ koji je objavio Vikiliks: dva helikoptera pucaju na nenaoružane civile iz topova kalibra 30 mm. Najmanje 12 ljudi je poginulo, uključujući dva novinara Rojtersa; dvoje djece je teško povrijeđeno.

Razlog za rat se urušio sam u sebe

SAD su navele dva razloga za svoju operaciju smjene režima: navodnu prijetnju koju predstavlja iračko oružje za masovno uništenje i navodne veze Sadama Huseina sa Al-Kaidom. Ništa od toga nije bilo tačno. U Iraku nakon invazije nije pronađeno oružje za masovno uništenje. A lažnim su se pokazali i dokazi da je irački diktator povezan sa atentatorima od 11. septembra, koji su dobijeni nakon teških mučenja. Zašto je pak bilo razloga za davanje pogrešnih obavještajnih nformacija, objasnio je politikolog sa Harvarda Stiven Volt u intervjuu za DW: „Oni su već donijeli odluku i samo su tražili razloge. Nisu odluke bile zasnovane na informacijama: oni su manipulisali informacijama da bi opravdali ono što su već odlučili".

Kulminacija kampanje za ubjeđivanje ratno-skeptične javnosti bio je pažljivo insceniran govor tadašnjeg američkog državnog sekretara Kolina Pauela 5. februara 2003. godine u Ujedinjenim nacijama u Njujorku. Pauel je iznio brojne navodne „dokaze" prema kojima bi tiranin u Bagdadu već trebalo da ima biološko oružje za masovno uništenje i da u potpunosti radi na atomskim bombama. Dvije godine kasnije, Pauel je ovaj govor nazvao „sramnom mrljom" i distancirao se. "Ja sam taj koji je u ime Sjedinjenih Država iznio svijetu lažne informacije i to će uvijek ostati dio mog života“, samokritično je rekao bivši državni sekretar.

Na nišanu dugo vremena

U SAD su dugo postojali pozivi na smjenu režima u Iraku. Godine 1998, ovaj poziv je postao zvanična politika pod Klintonovom administracijom sa "Zakonom o oslobođenju Iraka”.

Čak i prije nego što su teroristi Al Kaide srušili kule bliznakinje u Njujorku 11. septembra 2001, jastrebovi u mladoj vladi Džordža V. Buša su se zalagali za Sadamov pad. Američki istoričar i stručnjak za spoljnu politiku Stiven Verthajm objašnjava ovo u intervjuu za DW: „Sadam je predstavljao izazov za Sjedinjene Države – jednostavno zato što je preživio Zalivski rat 1991. Sjedinjene Države su se nadale da će biti svrgnut, ali je ostao na funkciji. I on je bio prepreka za američku hegemoniju na Bliskom istoku". Rat protiv terorizma koji je objavljen poslije 11. septembra 2001 otvorio je priliku za sprovođenje planova. Zato što je „predsjednik imao mnogo prostora da kanališe gnjev javnosti i oblikuje reakciju", primjećuje Verthejm.

Deceniju nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su osjećale da su na vrhuncu svoje moći. Američka administracija nije željela da bude ograničena pravilima povelje UN u ovom jednopolarnom trenutku. Stiven Volt opisuje ovaj stav: „Amerikanci vole da pričaju o poretku zasnovanom na pravilima i koliko je on važan. Ali to su pravila koja rado kršimo kada nam nam ne odgovara da ih pažljivo pratimo.”

Danas, pretpostavlja Kaj Ambos, ovo je jedan od razloga zašto je toliko zemalja od Brazila preko Južne Afrike do Indije suzdržano kada je riječ o osudi ruskog agresorskog rata u Ukrajini ili primjeni sankcija Moskvi. „Ovaj očigledan dvostruki standard se primjećuje na globalnom jugu“, kaže stručnjak za međunarodno pravo iz Getingena. "A sada nam se to vraća kao bumerang."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu