Rat u BiH oko haškog arhiva

O prebacivanju arhivske građe iz Haga u Bosnu i Hercegovinu počelo se govoriti još 2007. godine, mnogo prije okončanja rada Tribunala. Dio javnosti u Sarajevu tada je još tražio od Predsjedništva BiH da uputi zahtjev Ujedinjenim nacijama, koje su osnivač suda, da se arhivska građa nakon okončanja sudskih procesa, vrati u BiH. Najglasniji u tome bio je Istraživačko- dokumentacioni centar u Sarajevu.

„Ono što je vezano za ovaj arhiv, to je sjećanje. A iz tog sjećanja proizilaze i pravda i istina i pomirenje i smiraj i satisfakcija za žrtve i transformacija društva u jedno normalno, demokratsko društvo“, rekao je tada direktor Centra Mirsad Tokača, upozorivši da se ne bi smjelo dopustiti da se arhivska građa iz Haga nađe u nekoj drugoj zemlji.

Milioni stranica materijala

16 godina kasnije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je presudom šefovima državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću zatvorio svoja vrata, a pitanje arhivske građe ponovo je postalo užarena politička tema. Sa razlikom što se sada akcenat stavlja na to kojem će nacionalnom korpusu pripasti arhivska građa, u istoj zemlji.

U Hagu su zbog toga još 2008. godine osnovali komisiju koja je trebala da odluči šta sa arhivskom građom i da li bi sam sud mogao da preraste u neki oblik instituta nakon njegovog prestanka sa radom. Ništa od toga se nije desilo, tako da više od tri miliona stranica transkripta sa suđenja, deset miliona stranica dokumenata sa prikupljenim dokazima te 50 hiljada sati video-materijala čeka na odluku suda.

Pročitajte i ovo: Potvrđena presuda Ratku Mladiću, porodice žrtava zadovoljne 

Za to vrijeme političko Sarajevo traži da se građa vrati u Bosnu i Hercegovinu i bude pod kontrolom državnih institucija, dok Banja Luka insistira da sva dokumentacija koju je Hag izuzeo iz Republike Srpske bude vraćena ovom entitetu.  

U pismu koje je uputio generalnom sekretaru UN-a, predsjedniku Generalne skupštine UN-a i sudu u Hagu, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović traži da arhivska građa Haškog tribunala bude pohranjena u Bosni i Hercegovini. To je ponovio nakon presude Simatoviću i Stanišiću, kojom je okončan rad suda.

„Ponovo tražim od Ujedinjenih nacija da donesu pravedno rješenje i da kompletnu originalnu arhivu Tribunala pohrane u glavnom gradu BiH. Milioni štampanih stranica, tonskih i video-snimaka, tajnih dogovora koji oslikavaju šta se dešavalo, trebaju biti pohranjeni u Sarajevu", rekao je Bećirović.

RS se već duže vremena bavi pitanjem arhiva

Odmah nakon rata dokumentacija je velikim dijelom prikupljena u oružanim pretresima tadašnjeg SFOR-a u institucijama Republike Srpske. Manji dio predat je na osnovu sporazuma o saradnji sa Haškim tribunalom. Dokumentacija obuhvata rad vlade i Narodne skupštine, nekadašnjeg Ministarstva odbrane RS i Vojske Republike Srpske. Zbog toga u Banjaluci smatraju da polažu pravo na taj arhiv.

„Pitanjem arhiva se bavimo duže vremena i to mora da se nađe na lokacijama i strukturama koje pripadaju entitetima. Ovo što se čuje iz Sarajeva i od Bećirovića, to je stari zahtjev muslimana u BiH, ništa novo", kaže predsjednik RS Milorad Dodik.

Iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove rečeno je da će odluku o arhivskoj građi donijeti Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Javnost u Sarajevu za to vrijeme poručuje da je bitka za arhivsku građu, bitka koja ne smije biti izgubljena. Nekadašnji sudija i tužilac Vehid Šehić, kaže da samo Hag, odnosno UN, može donijeti odluku o tome kome će građa pripasti i da li će uopšte nekom pripasti.

„Nije isključeno ni da će sva dokumentacija biti digitalizovana pa u tom smislu dostupna svima, tako da neće biti bitno gdje će biti pohranjena. Sa druge strane, kakve veze ima gdje je dokumentacija pohranjena, kada će u svakom slučaju svi imati pravo na uvid, nalazila se ona u Sarajevu, Banjaluci ili na nekom drugom mjestu“, kaže Šehić.

Mogućnost zloupotrebe

Dio ljudi koji su danas u Centru za istraživanje rata i ratnih zločina RS ranije su kroz informacione centre u Sarajevu tražili da se dio arhivske građe vrati u RS, ali je njihov zahtjev iz Haga odbijen. Danas se vode odlukama Narodne skupštne RS koja je, kako kaže direktor Centra Viktor Nuždić, usvojila zaključke prema kojima je arhivska građa koja je nastala u okviru tadašnjih organa RS, vlasništvo RS.

„Znači sva dokumentacija koja je izuzeta, a koja je izuzimana nasilno, trebala bi biti vraćena RS", kaže Nuždić, ističući da bi u suprotnom moglo doći do zloupotrebe.

„Mogućnost zloupotrebe je ogromna. Ukoliko bilo koji dokument ciljano koristite odnosno vadite ga van konteksta, naravno da ga možete zloupotrijebiti. Takođe, Hag je presudio samo 45 godina za zločine nad Srbima, što dovoljno govori o mogućoj zloupotrebi. Dakle, moguće zloupotrebe bi se vršile sa dokumentacijom koja je išla u korist bošnjačkim žrtvama“, kaže Nuždić, ne sporeći, kako kaže, drugoj strani, da preuzme dokumentaciju koja je izuzeta sa teritorije tog entiteta.

Dokumentacija koja sadrži milione stranica prikupljenih u 25 godina rada Tribunala, ne odnosi se samo na krivična djela, već i na cijeli period od raspada Jugoslavije i političke odnose koji su se dešavali u tom periodu. „Bio bih najsrećniji da se zajednički odluči gdje će ona biti i da bude dostupna istoričarima, kako bi ih polako analizirali. Takođe, možda da bude dostupna medijima, odnosno novinarima istraživačima“, kaže Šehić.

Pročitajte i ovo: Milošević je mrtav, ali njegova ideja živi 

Istekao rok za reviziju

Čak i ako se dogovore u BiH oko lokacije i ako Ujedinjene nacije pristanu na vraćanje arhivske građe, u jednačinu se uključuju i Srbija i Hrvatska koje su ranije takođe tražile arhivsku građu. Ili makar dio dokumentacije. Predstavnici Ministarstva pravde Srbije su još 2014. godine u dva navrata tražili od Tribunala da se pokrene postupak vraćanja originalne dokumentacije, ali nikakvog odgovora nije bilo.

Presudom Stanišiću i Simatoviću, sud u Hagu dao je svoju posljednju riječ, ali i zatvorio mogućnost eventualne obnove tužbe BiH protiv Srbije, za šta bi arhivska građa mogla da posluži, slažu se pravni stručnjaci i u BiH i u Srbiji. Rok od deset godina za reviziju presude iz 2007, kojom je sud utvrdio da zvanični organi Srbije nisu preduzimali radnje koje bi predstavljale obilježja krivičnog djela genocida, istekao je 2017. godine.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu