Rat, tuga i gnjev
12. septembar 2018
„Je li rat završen", pitali su francuski vojnici, kada je 6. studenog 1918. automobil s njemačkom pregovaračkom delegacijom prešao francusko-belgijsku granicu. Vojnici su se ponadali da su Nijemci iz Berlina kao znak primirja ponijeli par cigareta. Političar centrističke grupacije u Reichstagu Matthias Erzberger koji je bio predvodnik njemačkog pregovaračkog tima sjeća se da je kao nepušač morao razočarati dojučerašnje neprijatelje. Nekoliko dana kasnije ta njemačka delegacija je u jednom vagonu usred šume kod mjestašca Compiegne, 90 kilometara sjeveroistočno od Pariza stajala pred pobjednikom, zapovjednikom savezničkih snaga, francuskim maršalom Ferdinandom Fochom. Tu je 11. studenog potpisano primirje. Njemačka je kapitulirala. Nekoliko mjeseci kasnije je u Versaillesu potpisan mirovni sporazum.
Posljednja njemačka ofenziva
Njemačke snage su na zapadu napredovale sve do ljeta 1918, iako je između svibnja i srpnja brojno stanje njemačke vojske spalo s 5,1 na 4,2 milijuna vojnika. Popunjavanje redova je išlo samo ponovnim slanjem na front ranjenika koji su izliječeni ali i regrutiranjem novog godišta – mladića rođenih 1900. Međutim, Nijemci su se morali suočiti s novim neprijateljem, s Amerikancima. Američki predsjednik Wilson je u travnju 1917. Njemačkoj objavio rat. Početkom jeseni broj američkih vojnika na frontu je dnevno rastao za 10 000. Povjesničar John Keegan kaže da su Amerikanci bili neiskusni, ali da je odlučujuće bilo da je njihova pojava na frontu djelovala na protivnike deprimirajuće. Na kraju su dobro opremljene američke trupe odlučile rat u korist saveznika". Njemački vojni vrh je u jesen morao uvidjeti da od pobjede u ratu neće biti ništa i da se slom njemačkih linija može izbjeći samo potpisivanjem primirja.
Ruševina do ruševine
Putujući na pregovore kroz Belgiju i Francusku Erzberger je promatrao razaranja: „Ni jedna kuća nije ostala, ruševina do ruševine", zapisao je on. Na mjesečini su preostali zidovi sablasno strčali. Nigdje živog stvora". Erzberger je skicirao bilancu rata koji je bio smrtonosan kao ni jedan prije njega. Tehnološki napredak i industrijalizacija omogućili su proizvodnju oružja neviđene razorne moći. Tenkovi koji kao da su bili neuništivi, podmornice, artiljerija s neslućenim dometom, smrtonosni bojni otrovi.
6000 mrtvih dnevno
Godine 1916. Nijemci su prvi put upotrijebili top koji su nazvali „Dugi Maks". Ispaljivao je granate teške 300 kilograma, dužina mu je iznosila 35 metara, a domet je bio do 48 kilometara. Taj top je 23. ožujka 1918. ispalio jednu granatu na Pariz. Pogođena je crkva Sen Žerve u kojoj su se upravo okupili vjernici na misi. Ubijeno je 88 a 100 je ranjeno.
Vojni povjesničari su procijenili da je u Prvom svjetskom ratu ispaljeno 850 milijuna granata. U industrijaliziranoj klaonici umrlo je 11 milijuna vojnika. Zaraćene države su mobilizirale 56 milijuna vojnika. Prosječno je dnevno umiralo 6.000 vojnika. 21 milijun vojnika je ozlijeđeno– među njima je bilo puno teških invalida.
"Nigdje tijela"
Iskustva s fronta su bila jeziva. „Strašno je kada šrapneli tom snagom prodru u tijelo", sjeća se Karl, rođen 1898. „Jedne noći su naša dva čovjeka dobila direktan pogodak, jednom su nedostajala cijela prsa, a drugom cijelo tijelo. Ovaj drugi je bio odmah mrtav, a prvi je još vrištao". Njegova jedinica je bila u rovu kada je pogođena obližnja garaža. „Bilo je dosta ranjenih. Jedan više nije imao noge. Otkinute. Tamo je iskrvario".
Ne treba čuditi da su vojnici najviše priželjkivali kraj rata. Jedan od zapovjednika njemačkih postrojbi, princ Ruprecht von Bayern zapisao je da se već u svibnju „do 20 vojnika od njih 100" udaljavaju bez dozvole s fronta, a ako ih ponovo uhvate mogu dobiti kaznu od dva do četiri mjeseca zatvora. Ali upravo je to ono što mnogi žele, da tako izbjegnu ovu ili onu bitku. Narednih mjeseci front se počeo osipati. Vojnici u velikom broju odbijaju odlazak u borbu ili bježe kući. „Ležiš u krevetu, ti si bolest. Ti si lom lubanje, prostrjelna rana na trbuhu, fraktura zdjelice", opisao je Alfred Döblin raspoloženje vojnika u romanu „Studeni 1918. Jedna nemačka revolucija".
Legenda o nožu u leđa
Njemačke trupe se prorjeđuju. Vojni vrh bježi od odgovornosti. General Ludendorff zapisuje 19. rujna 1918.: „Zamolio sam njegovo veličanstvo da na vlast dovede one krugove, kojima u glavnoj stvari dugujemo da smo stigli dotle dokle smo stigli. Dakle, sada ćemo vidjeti kako ta gospoda ulaze u ministarstva. Neka oni sada sklope mir koji se mora sklopiti. Neka sada kusaju ono što su nam skuhali". Ta „gospoda" su bili socijaldmokrati, lijevi liberali i katolička stranka centra, dakle one stranke koje su još u ljeto 2017. tražile prekid rata i mirovne pregovore. Tu tvrdnju da su za poraz krivi civilni političari umorni od rata preuzeo je maršal Paul von Hindenburg, po položaju najviši časnik u carskoj vojsci. On je citirao rečenicu jednog „engleskog generala" koja vjerojatno nikada nije izrečena: „Njemačkoj vojsci je zabijen nož u leđa". Frederick Maurice, general kojem je rečenica stavljena u usta, energično je poricao da je ikada rekao tako nešto. No, to nije imalo učinka. Rođena je legenda da je Njemačka zbog izdaje izgubila rat. Ta priča je bitno doprinijela kraju Vajmarske republike.
„Gnjev, gnjev, gnjev, a smisla nigdje"
Ipak, 11. studeni je milijunima donio priželjkivani završetak rata. Ali to nije značilo da je došao kraj patnji. Bijeda i tuga su i dalje tištali stanovništvo. A uz to i osjećaj da su se uzalud borili. „Besmislenost koja je dostigla vrhunac jeste gnjev, gnjev, gnjev, a smisla nigdje", zabilježio je pisac Walter Serner. Takvo otrovno raspoloženje je zahvatilo prije svega njemačke mase. Ono će pripremiti put jednom od bezimenih vojnika u tom ratu koji se odazivao na ime Adolf Hitler.