Rat cijenom nafte

Vozači u Evropi u nevjerici trljaju oči: ljeti, kada se najviše putuje, cijena goriva na benzinskim pumpama obično raste. Ove godine, međutim, cijena je stalno niska. Razlog je rat oko cijena sirove nafte. Širom svijeta pumpe na naftnim poljima rade bez prestanka. Informaciona služba naftne branše OPIS je saopštila da je u julu vađeno 350.000 barela dnevno. I pored toga, neke zemlje nastavljaju sa eksploatacijom u ubrzanom tempu. Na primjer, Saudijska Arabija je povećala količinu za čitavih 50.000 barela dnevno.

Stručnjak za privredu Tomas Majer za DW govori o upotrebi „naftnog oružja“ koje nije prijetnja za potrošače na Zapadu, već za konkurenciju i politički nepodobne susjede. „Glavni cilj je da se potuče konkurencija koja se bavi frakingom, posebno u SAD“, kaže Majer koji je ranije bio glavni ekonomista Dojče banke: „Drugi cilj je da se spriječi da Iran na tržištu nafte ponovo postane jak igrač.“

Povratak Irana na tržište

Iran je, poslije pooštravanja sankcija 2012. godine, bio u najvećoj mjeri odsječen od međunarodnog tržišta nafte. Proizvodnja je u toj zemlji drastično smanjena, a izvoz se prepolovio. To se promijenilo poslije potpisivanja sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Početkom godine toj zemlji su ukinute naftne sankcije. Azideh Zamirirad iz berlinske Fondacije za nauku i politiku za DW je rekao da Iran slijedi tri cilja: „Prvi: da se proizvodnja nafte dovede na nivo koji je imala prije sankcija; drugi: da se što prije povrati izgubljeni udio na tržištu, i treći: da se obezbijede direktne strane investicije u slabu infrastrukturu u energetskom sektoru.“

Niska cijena nafte otežava postizanje tih ciljeva. Uz to treba dodati i da Iran u odnosu na Saudijsku Arabiju ima dvostruko veće troškove eksploatacije nafte. U Saudijskoj Arabiji vađenje jednog barela iz zemlje košta 14 dolara, a u Iranu – 30 dolara. U Rusiji to košta više od 50 dolara. „Iz perspektive Teherana, Saudijci žele da svim silama spriječe političko i privredno jačanje Irana“, kaže Zamiridad: „Teheran je uvijek optuživao Rijad da namjerno spušta cijenu nafte.“

Pri tome zbog niske cijene nafte i sama Saudijska Arabija trpi štetu. Ta zemlja je još više zavisna od izvoza nafte nego Iran koji ima raznovrsnije privredne mogućnosti. Zato je i nova godina za Saudijce počela vrlo neuobičajeno – osjetnim povećanjem cijene benzina. Poskupjeli su i dizel i kerozin, baš kao i gas, struja i voda.

Saudijci previše moćni

Sebastijan Sons iz Društva za Njemačku spoljnu politiku (DGAP) smatra da je strategija održavanja niske cijene sirove nafte koju sprovodi Rijad – opasna. Državni budžet se stanjio, a socijalni problemi koji postoje već decenijama i dalje nisu riješeni. To su, kako kaže Sons, visoka stopa nezaposlenosti među mladima, nedostatak orijentacije, velika zavisnost od strane radne snage, veliki državni sektor.

I drugi izvoznici nafte imaju problema zbog saudijske strategije, dodaje Sons. Ali, njihova riječ se ne čuje zbog velikog uticaja koju Saudijska Arabija ima u organizaciji proizvođača nafte OPEC: „Saudijci ne prihvataju nijedan prijedlog i uzurpirali su moć odlučivanja u okviru OPEC – druge zemlje ne mogu da im se suprotstave.“

Rat cijenama je počeo na ministarskom sastanku OPEC u novembru 2014. Tada je pitanje glasilo: kako reagovati na povećanje obima frakinga u SAD i povratak Irana na tržište nafte. Tehnologija frakinga, koju ekološki aktivisti žestoko kritikuju, za samo nekoliko godina je od SAD napravila trećeg po snazi proizvođača nafte na svijetu, odmah iza Saudijske Arabije i Rusije. Između 2010. i 2015. su SAD gotovo udvostručile proizvodnju nafte.

Za Leona Lešusa, to povećanje proizvodnje u SAD je glavni razlog pada cijena između sredine 2014. i početka 2016. Ovaj stručnjak za naftu pri Hamburškom institutu za svjetsku privredu podsjeća da su cijene u to vrijeme sa 100 dolara pale na manje od 30 dolara po barelu. Saudijska Arabija nije smanjivala svoju proizvodnju da bi održala pritisak na američke konkurente. Jer, fraking je skuplji od vađenja nafte iz pustinjskog pijeska.

Neuspjeh u Dohi

Posljednji pokušaj stabilizacije cijene nafte je propao sredinom aprila u Dohi. Predstavnici 18 zemalja koje proizvode naftu su se sastali, a sa njima je bio i predstavnik Rusije koja nije članica OPEC. Trebalo je da se postigne dogovor o održavanju proizvodnje na nivou iz januara 2016. Na sastanku nije bilo Iranaca, mada je njihova delegacija pozvana. Oni su rekli da neće ograničavati količinu proizvedene nafte sve dok ne dostignu nivo proizvodnje koji su imali prije sankcija, dakle, 2011. godine. Većina drugih zemalja je bila za ograničavanje. Ne i Saudijska Arabija. Sporazum je propao zbog stava Rijada.

„Nafta kao oružje“, kaže Sebastijan Sons, „ne služi samo očuvanju udjela Saudijske Arabije na tržištu. Cilj je i da se sputa Iran, konkurent broj jedan.“ Tomas Majer ne očekuje da će se rat cijenama nafte skoro završiti. Jer „ponuda se ne smanjuje. Istovremeno je potražnja relativno slaba.“ Dokle god je tako, potrošačima će biti lijepo.