Raste li u Hrvatskoj utjecaj medija i građana na politiku?
2. novembar 2019
Kolebljivost aktualne hrvatske vlade gotovo da postaje već poslovičnom. No možda i ne bi bila tako upadljiva da popuštanju oko nekog stajališta u pravilu ne prethodi izrazito odrješita, nerijetko bahata tvrdnja da – popuštanja neće biti. Na takav je način, primjerice, kroz par godina otpravljen niz ministara. Također, nedavno se upravo tako odustalo od produženja radnog vijeka do 67. godine života.
Redovno je riječ o zaokretima izazvanim pritiskom odozdo. Ta inicijativa najčešće dolazi iz smjera medija, sindikata ili nevladinih udruga. Uspješan biva tek manji dio njihovih poticaja, ali tad ne izostaje opisani politički show. Mimo senzacionalističkog iščitavanja simptoma, ipak se može reći da po svemu sudeći imamo posla s vladom koja pogrešno procjenjuje vlastiti potencijal u datom trenutku. Ili jednostavno zalazi u područje onoga što se može nazvati političkim blefiranjem, a koje ima nezanemarivu tradiciju, nipošto samo u Hrvatskoj.
Apriorni stavovi političara o vlastitim pozicijama
„Razlog je tome očita činjenica da naša politička elita još uvijek nije naučila kako funkcionira politika u pluralističkom, demokratskom društvu", objašnjava navedenu praksu politolog Berto Šalaj. „A to do izražaja dolazi ovako drastično", nastavio je on, „zato što realnost sve više otkriva da stranke na vlasti nemaju jasno razvijene javne politike iza kojih stoje, jer apriorno smatraju da su te njihove pozicije najbolje moguće." Da bi okolnosti bile još teže, kako smo čuli, političari nisu spremni na dijalog s građanima. Odustajanja pod pritiskom dobivaju zatim prilično nakaradan izgled.
Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske i već iskusna pregovaračica s više garnitura Vlade RH, ne slaže se s tezom o nedoraslim domaćim političarima. „Nema bitne razlike između takvog držanja naših, i britanske ili talijanske elite. U redu, možda u hrvatskoj politici ima nešto više bahatosti i korumpiranosti. Ali danas vlade posvuda misle da tako nekako treba trgovati s građanima", rekla je ona za Deutsche Welle. S druge strane, oboje naših sugovornika uvjereni su da isti obrazac vrijedi za praktično sve hrvatske stranke, bez obzira na njihov tzv. predznak – lijevi ili desni.
„Prošla lijeva vlada pokušala je u javnosti poturiti tvrdnju da je monetizacija autocesta apsolutno neophodna. Pa i da će sve propasti ako to izostane – sad pomalo karikiram, no samo pomalo. A kad je ta ista javnost pružila žestok i organizirani otpor, premijer je samo ustvrdio da vlada odustaje od svoje namjere, jer građani ne žele monetizaciju. I čini mi se da ni sama ta vlada nije baš nešto jako vjerovala u taj projekt", prisjetio se Šalaj. Predsjednica SUH-a osvrnula se pak na sve veće teškoće u prepoznavanju pozicija stranaka prema njihovu nominalnom ili formalno izraženom određenju.
Teško prepoznavanje konkretnijeg svjetonazora
„Općenito, po verbalizmima kojima nas danas svi bombardiraju, ne možete lako prepoznati tko zastupa koju vrstu svjetonazora. I to čim se zađe u suštinska pitanja svakodnevne realnosti. U području mirovinske politike kojom se mi bavimo, recimo, ništa ne znači to što se neki nazivaju socijaldemokratima. Štoviše, rekla bih da su oni, ukupno gledajući, u tome pojedinačnom segmentu ekonomske politike počinili znatno više loših poteza negoli npr. desni centar", zaključila je Petrović.
Predstavljeni sindikalistkinja i politolog pristali su uzstartnu konstataciju o rastu naknadne popustljivosti vlade spram društvenih pritisaka. Ona nije slučajna, zna li se da ova izvršna vlast stoji na kraju onog niza garnitura s istim simptomima kolebljivosti, koje su spomenuli naši sugovornici. Problemi prouzročeni tolikim „najboljim mogućim pozicijama", barem koliko i objektivnim razlozima, nedvojbeno se dakle gomilaju, ali raste i uspješnost političkog utjecaja najšire javnosti.