"Rasplačem se kada pomislim na Siriju"

Rabaa priprema svježu kafu koju sipa u fildžane. Kafa je ovdje pravi mali luksuz jer je Rabaa sebi jedva može priuštiti. Sa njeno četvero male djece ona živi u dvosobnom stanu na periferiji jordanskog glavnog grada Ammana. Rabaa izdržava porodicu zahvaljujući povremenim poslovima koje obavlja i zahvaljujući podršci Organizacije za izbjeglice. Život ove 40-godišnje Sirijke je težak, ali unatoč tome ona se ne želi vratiti u svoj rodni grad Homs. U svakom slučaju ne sada. 

"Brinem se da će moj sin biti prisiljen ići i vojsku ili da će u drugim okolnostima u Siriji izgubiti život. Već je dovoljno loše to što je njegov otac ubijen", kaže Rabaa.

Ranije je Rabaa živjela sa svojom obitelji u vlastitoj kući, u blizini njenih roditelja i sestara. Njen muž je radio kao stolar, Rabaa je zarađivala u tkaonici vune nešto malo novca i brinula se o djeci. A onda je došao rat i porodica je pobjegla u Jordan. Nakon što je njen muž iz Amana još jednom otišao u Siriju da bi donio potrebne papire više se nije vratio. "Moj muž je ubijen dok je pio čaj u kući svog nećaka. Raketa je pogodila kuću", kaže ona.

Ona u međuvremenu živi pet godina u Jordanu. Fatima i Bassma, dvije najmlađe kćeri, ne mogu se više sjetiti oca. Njihova starija sestra je imala deset godina kada je otac umro: "Ne želim natrag u Siriju jer moj tata više nije živ. Drugi razlog je da se u Siriji ne može živjeti", kaže ona. 

Porodična kuća u Homsu odavno više ne postoji, a rođaci su se raselili u svim pravcima: "Imam brata koji živi u Libanu, sestru koja je iselila u Njemačku i drugu sestru koja je iz Homsa prešla u Hamu. Moji roditelji žive u Turskoj", kaže Raaba.

U Jordanu je Rabaa izgradila svoju malu mrežu. Njena mlađa djeca ovdje idu u školu, njena starija kćer se ovdje udala. I: Rabaa se osjeća sigurno u Ammanu. Baš kao i Huda. 58-godišnja Sirijka živi sa mužem i kćeri u malom stanu na istoku grada. "Ne možemo se vratiti u Siriju jer je naša kuća srušena. Nemam više smještaj. Moj muž je bolestan i ne može više raditi i zarađivati novac. Osim toga strah nas je da u Siriji nije sigurno", kaže Huda.

I ona je iz Homsa. Četvrt u kojoj je živjela je skoro u popunosti sravnjena sa zemljom. Kada ona priča o tome na licu joj se vidi očaj: Ona jedva da računa sa tim da će još jednom vidjeti svoju domovinu. Njen suprug ima problema sa diskus hernijom, ona sama treba ugradnju pejsmejkera. Zbog skupih medicinskih tretmana porodica je veoma zadužena, povratak u Siriju se teško može zamisliti, a ponovna izgradnja njihove kuće tek ne.

"Kada mislim na Siriju naviru mi sjećanja i briznem u plač", kaže Huda.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android