Rasizam, mržnja i posljedice
18. juli 2019
U nedjelju je predsjednik Trump napisao na Twitteru kako je interesantno posmatrati kako "progresivne" demokratkinje, koje potiču iz zemalja sa katastrofalnim, korumpiranim i nesposobnim vladama sada drugima "sole pamet" o tome kako treba da funkcionira vlada u SAD. To je bila nedvosmislena asocijacija na malu grupu tamnoputih američkih zastupnica, od kojih je najpoznatija Alexandria Ocasio-Cortez. U ponedjeljak je Trump nastavio sa varijacijama na tu temu: "One mrze našu zemlju. Ako im se ovdje ne sviđa, mogu da idu", napisao je Trump u jednom twittu. No, to ni u kojem slučaju nije Trumpovo rasističko zastranjivanje, niti je on jedini političar, koji se služi rasističkom retorikom.
Šefica Kluba poslanika AfD Alice Weidel je useljenice nazvala djevojkama sa maramama a useljenike muškarcima sa noževima i onima koji nisu ni za šta, dok je italijanski ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini izbjeglice izvučene iz mora nazvao "ljudskim mesom".
Riječi prezira i omalovažavanja ne ostaju bez posljedica. Pogotovo ne kada ih koriste osobe koje obavljaju važne javne funkcije. "Ako se političari izražavaju rasistički, onda to takvim pozicijama daje najprije legitimnost", kaže komunikolog Carsten Reinemann iz LMU München.
On opasnost prije svega vidi u tome da reakcije javnosti polako prestaju kada jedan te isti političar stalno udara u ista zvona. "Rasističke pozicije prelaze u stanje normalnosti, pa tako i političke pouke: izopćenje, diskriminacija i pravljenje razlika među ljudima postaju društveno prihvatljivi ."
Naredni korak: napadi
Rezultat toga može biti primjena sila i nasilje, pojašnjava stručnjak za konflikte sa Univerziteta u Bielefeldu Andreas Zick. "Predrasude se potcjenjuju mada one kod pojedinaca ili grupa mogu izazvati snažne talase mržnje. Mržnja navodi na nedjela." Grupe i njihove pristalice stoga uzimaju kontrolu u svoje ruke, smatrajući da za to imaju legitimnost.
Desničarski populisti koriste rasističke izreke iz jasnih pobuda. Provokacije trebaju onima koji ih koriste dati osjećaj da konačno mogu otvoreno reći ono što misle a to su svo vrijeme "morali da potiskuju", kaže Zick. Posljedica toga je pomjeranje normi i kriterija. Analize u kojima Zick učestvuje, pokazuju da je društvo sklono "da se zarazi" takvim tezama.
Ali kako se pomjeraju granice izrecivog? Za objašnjenje se uzima "Overton (nadton) političkih mišljenja". To je konzept, koji predstavlja spektar mišljenja o nekoj temi u kojem postoji oblast sa društveno-konformističkim pogledima. Tu je u pravilu i "prozorčić" sa aktuelnom političkom linijom. Sve što je izvan tog prozorčića shvata se kao radikalno, problematično, provokativno ili nezamislivo. Onaj ko zastupa neko od tih mišljenja, teško će naći nekoga ko to podržava.
Kako se mijenja društvo, tako se pomjera i prozorčić. Tako je zahtjev za ravnopravnosti polova prije 100 godina bio nezamisliv i radikalan, danas je ta misao posve legitimna i društveno prihvaćena
Za političare je odlučujuće pitanje kako se taj prozorčić svjesno pomjera odnosno prelazi društveno prihvaćene norme i kako se radikalne ideje šire. Onaj ko neku radikalnu ili još uvijek prihvatljivu ideju želi da realizira, ne bi trebao da traži ono što zapravo želi da postigne, već mora da u igru ubaci još ekstremnije mišljenje koje je javno veoma efeketno. Jer kada se posegne za nezamislivim tabuima, onda one prethodno izrečene kontroverze ne djeluju više tako radikalne i postaju puno umjerenije.
I laži, dezinformacije i iskrivljavanja mogu pomoći da se ovaj prozorčić društveno prihvaćenih norni pomjeri. Portal vox.com u videu analizira kako je Trumpova administracija tokom njegove prve godine na vlasti iskoristila sistem u svoju korist.
Postoje i kritike ovog koncepta. Na početku su oni, koji su ga razvili, polazili od pretpostavke da političari pomjeraju prozorčić sa dozvoljenim normama samo u izuzetnim slučajevima. Shodno tome, oni reaguju samo na postojeće društvene promjene, umjesto da sami aktivno agiraju.
Mi međutim vidimo da desni populisti aktivno i proračunato uvode raskid sa tabuom, kako bi pripremili teren za svoje političke ciljeve. Pred izbore za Bundestag 2017. AfD je na jednom strateškom papiru pojasnio da mora "posve svjesno i ciljano uvijek iznova biti politički nekorektna (…) i ne prezati od brižljivo planiranih provokacija".
Klasični naredni potez desničara i populista je negirati optužbe za rasizam, sebe predstavljati žrtvama i protivnike rasizma optužiti da su rasisti, pojašnjava ekspert za pitanja konflikta Zick. Još jedna reakcija bila bi relativizacija u smislu "tako nisam rekao ili tako nisam mislio". Ali izjava je otišla u eter i o njoj se žestoko diskutuje.
"Važno je poznavati strategiju populista, i ne reagovati na svaku provokaciju", smatra Judith Rahner iz Fondacije Amadeu-Antonio, čiji je cilj osnažiti civilno društvo u borbi protiv desničarskog ekstremizma, rasizma i antisemitizma.
Suprotstaviti se rasizmu
Judith Rahner daje savjete, kako se druge partije trebaju odnositi prema desničarima i populistima. Ona kaže da se rasističke izjave ni u kojem slučaju ne smiju ignorirati: "To ne smijete pustiti da tako stoji. Ako pređete preko toga, onda time pomažete da problematične izjave postanu nešto posve normalno, čemu niko više ne protivrječi."
Komunikolog Reinemann vidi u svemu posebnu odgovornost konzervativnih političara. Oni su ljudima, koji naginju pobuni, poklonili izvjestan stepen povjerenja i priznanja. "Upravo se oni moraju pozicionirati protiv rasizma i izopćavanja i reći: mi jesmo konzervativni ali biti konzervativan u pogledu našeg sistema vrijednosti i biti građanske orjentacije ne smije imati nikakve veze sa rasizmom."
Referent za obrazovanje Rahner apelira da se ne odustaje od društvenih standarda koji su upoereni protiv rasizma, već da se za njih zalaže. To se radi solidariziranjem sa napadnutima ili isticanjem u javnosti i pohvalama ljudi koji se angažuju protiv rasizma. U međuvremenu mnogobrojne fondacije, organizacije i mediji nude savjete i brošure pojedincima, kako se u svakodnevici boriti protiv rasizma.