Rane u Halleu su još svježe

Drvored u Humboltovoj ulici u Halleu je u ovim danima pun zelenila, ali ulica je gotovo prazna. To je sasvim drugačije nego kad sam ovdje bio 10. listopada 2019. Tada se okupila velika, šutljiva gomila ljudi, dan nakon što je jedan 27-godišnjak mecima pištolja pokušao probiti vrata sinagoge kako bi počinio pokolj.

Jedino što me podsjeća na užasnu atmosferu tog dana je policijski automobil koji neupadljivo stoji na obližnjem uglu. I desetak rupa od metaka koji još uvijek zjape na drvenim vratima sinagoge.

Solidnost tih vrata je vjerojatno spasila živote pedesetak ljudi koji su se okupili u sinagogi na proslavi Dana pomirenja. Ironija samo još povećava bezumnost tog čina: neonacist Stephan B. se okomio na manjine i napao je židovski hram i jedan turski restoran. Ali jedini ljudi koje je on ubio sa svojim lošim pištoljem kojeg je sam sklepao su bili posve obični građani: 40-godišnju Janu L. je ustrijelio dok je prolazila pored sinagoge, 20-godišnjeg građevinskog radnika Kevina S. je ubio u restoranu dok je tamo htio pojesti dönner za vrijeme svoje podnevne pauze tri ulice dalje.

Među stotinama ljudi koji su slijedećeg dana došli u Humboltovu ulicu su bili stanovnici, novinari i neki političari, okruženi policajcima. U zraku se osjećao težak osjećaj šoka zbog zločina i tihe dvojbe. Novinari kao što sam ja su izgledali kao da ne znaju što da kažu. Izvještavati o posljedicama tako užasnog događaja spada u najgore zadatke našeg posla. Što da uopće kažemo? Što da pitamo ljude? Pitati ih što osjećaju je glupo: to je toliko očito da su sva pitanja besmislena i nametljiva. 

Teške uspomene na taj dan

Osam mjeseci kasnije je u ulici opet mirno. Sinagoga i njeno groblje leže iza visokog ciglenog zida i mogu se vidjeti samo sa pločnika preko puta. Petstotinjak metara dalje je turska zalogajnica: na jednom njegovom zidu vise malene figure anđela, tu je i cvijeće i majica sa potpisima nogometaša kluba iz Hallea. I njihova rukom pisana poruka navijaču kluba Kevinu koji je ovdje poginuo.

Mnogi ljudi Hallea još uvijek imaju poteškoća uopće shvatiti što se ovdje dogodilo. Jedan čovjek koji je tada izašao na ulicu kako bi iskazao poštovanje žrtvama mi je rekao kako je uvijek smatrao žalosnim što je sinagoga okružena zidom.

Što bi ga učinilo još tužnijim i što niti ja tada nisam znao: ova sinagoga isprva uopće nije bila zamišljena kao hram Božji. Ona je izgrađena 1894. sagrađena kao tahara, neka vrsta pogrebne kapelice. Ali nakon što su nacisti spalili glavnu sinagogu u starom dijelu Hallea, židovska zajednica se preselila na ovo udaljenije i naizgled sigurnije mjesto.

Sad je malena skupina vjernika odlučila svoju sinagogu preseliti još dalje od očiju javnosti. Novinarima tamo nije dopušten ulazak. Sa novinarima razgovara Max Privorzki u svom uredu na drugom kraju grada. On je rođen u Kijevu, ali sad je na čelu Židovske zajednice Hallea. Kaže mi kako policija automatski bude obaviještena ako se u njihovoj zajednici nešto promijeni. Tako službenici znaju čak i kad neki učitelj otkaže svoj sat nastave jezika. O detaljima tog sustava ne želi razgovarati.

Strah je nešto osobno

Privorozki zna cijeniti činjenicu da se policija brine za njih. Ali ipak pokazuje kako misli da su takve mjere trebale biti uvedene i prije nego što se to dogodilo. Nakon tog napada su se mnogi pitali kako je bilo moguće da čak i za židovski praznik u blizini nije bilo policije. To je uobičajeno u mnogim drugim njemačkim gradovima kao što su Berlin ili Köln.

A antisemitizam protiv par stotina Židova koji još žive u Halleu se osjećao i prije napada. I što sad? "Što primjećujem jest kvalitativna promjena antisemitskih incidenata. To nema ništa sa ovim napadom", kaže Privorozki. "I prethodnih godina mnogima uopće nije bilo neugodno javno se pokazati kao antisemit."

Kad ga pitam o detaljima samog napada, on me prekida: "Ljudi kao što sam ja i koji su to preživjeli, o tome ne žele govoriti. To možda mogu razumjeti jedino oni koji su taj dan bili u sinagogi, odnosno koji su preživjeli neki drugi teroristički napad. To je događaj kojeg zadržavate za sebe i sa kojim sami morate izaći na kraj. Ponekad uz pomoć psihologa, ponekad bez njega. Ali u svakom slučaju, to je nešto posve osobno."

Njemu osobno danas donekle ide dobro: "Ja imam sreću. Imam mnogo posla tako da nemam vremena razmišljati o drugim stvarima", kaže mi. Ali i on je u sebi otkrio kako se ukoči kad na primjer čuje helikopter ili sirenu vatrogasaca.

"Ljudi su vredniji od ičega"

O tom kobnom danu ne želi govoriti niti Ismet Tekin. On je za samo nekoliko sekundi izbjegao napad na tursku zalogajnicu. Upravo je dolazio kako bi počeo sa svojom smjenom kad je Stephen B. izlazio iz zalogajnice i pucao na njega. Prije toga je ispalio više hitaca na jedinu mušteriju koja je sjedila u zalogajnici. Zalogajnicu danas vode Tekin i njegov brat, prethodni vlasnik im je prepustio posao još prije napada. "Doživjeti takav dan je užasno. Nitko si to ne može zamisliti. Nikome ne želim da to doživi", kaže mi. 

Pandemija korone i novčane poteškoće koje je ona izazvala za mnoge takve restorane je i Tekinu život učinila još težim. Nije mnogo vidio od pomoći koju mu je grad obećao nakon napada. Ali sve ove nevolje su 36-godišnjaka navele i da drugačije počne razmišljati: "Ljudi su vredniji od bilo čega drugog. To je i korona pokazala. Svi gradovi su bili kao iz filma strave i užasa: prazni i tihi."

U Halleu, baš kao i u Chemnizu ili Hanau i drugim mjestima koji su proteklih godina bili poprišta neonacističkih terorističkih napada je sad glavno pitanje: što će biti posljedica svega toga?

Što nakon toga?

Torsten Hahnel poznaje ljude neonacističkih i ekstremno desnih uvjerenja, borio se protiv njih preko tri desetljeća. Osnivač inicijative "Zajedno" je na svoje oči vidio kako se širio rasizam i ksenofobija. U devedesetima prošlog stoljeća je to bila još supkultura skinhedsa i neonacista, a njihovo nasilje na ulici i čak ubojstva su izazivala jedva ikakvu pažnju medija. "Ali u međuvremenu nastupe desnice i ekstremne desnice javnost manje ili više tolerira, bilo to mitinzi stranke AfD, bilo to navodno usamljeni slučajevi nasilja. Prema podacima Službe za zaštitu ustavnog poretka samo u pokrajini Sachsen Anhalt ima oko 1.230 aktivnih i poznatih ekstremnih desničara."

Hahnel se sjeća šoka koji je vladao u prvim danima nakon napada u Halleu. On je čak bio "pozitivno iznenađen" prvim reakcijama građana: stvoren je ljudski lanac pred sinagogom kako bi je i simbolično zaštitili. Okupilo se tisuće ljudi, bilo je nebrojeno svijeća i cvijeća za žrtve.

"Osjećaj u gradu se potpuno promijenio. Svi su bili potreseni i imali ste osjećaj kako morate biti prisutni. Ali onda je došlo pitanje: što sad?" Na to pitanje niti on ne zna odgovor: "Niti ja ne znam točno, kako se neki grad treba promijeniti nakon takvog napada."

Usprkos prvom šoku i solidarnosti, to polako pada u zaborav. I građani Hallea su se vratili nekakvoj nevoljnoj toleranciji prema ekstremnoj desnici. Još uvijek se tamo redovito održavaju tjedni, često posve jasno antisemitski prosvjedi. Na njima je malo ljudi, ali su već postali dio grada. Jedva da se itko uzbuđuje zbog onoga što se od njih čuje - sa izuzetkom antifašističkih aktivista.

"U danima nakon napada sam doista vjerovao: možda će se to zadržati i stvorit će se sila koja će se suprotstaviti toj ludosti", kaže Hahnel. "Neki novi oblik organizacije, više ljudi koji će dolaziti na akcije, više ljudi koji će nas podržati." Ali sve te nade su raspršene, makar brzo dodaje: "Nikoga ništa ne optužujem. Ali to je osjećaj kojeg imam", kaže ovaj rođeni građanin Hallea.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android