Tog dana sam prvi put obukao sako, bijelu košulju i kravatu. Nisam posjedovao ni jedan od ta tri odijevna predmeta. Ali kada sam dan poslije velikog događaja vratio iz gimnazije, imao sam samo nekoliko večernjih sati da pronađem odgovarajuću odjeću. Naime, počasna straža pred portretom „najvećeg sina naroda i narodnosti" bila je ozbiljan zadatak za jednog socijalističkog omladinca. U pomoć je pritekao komšija, porijeklom Italijan. Pozajmio mi je svoj olinjali sako, i iste takve pantalone, vjerovatno sentimentalni ostatak njegove splitske mladosti iz pedesetih, i debelu kravatu neodređene boje. Majka je u robnoj kući na brzinu kupila jeftinu bijelu košulju.
Kada sam stao pred ogledalo ugrađeno u vrata ormana nisam mogao da prepoznam tog tipa: Bio je golobrad, crnomanjast, a povisok momčić, spakovan u odijelo neke druge generacije. Godina je 1980. U modi se osjeća uticaj panka. Majku tjeram da mi na farmerice zašiva zakrpe. Džoni je već objavio svoj singl Balkan, ja sam više volio drugu stranu – A šta da radim.
Pamtim dvije stvari: Drugovi u gimnaziji su me na mrtvo zajebavali. A školske drugarice su me mustrale pogledom koji tada nisam shvatio, pošto sam bio premlad. Poslije mi je sinulo: ženski svijet je uglavnom slab na muškarce u sakou i kravati. Ta spoznaja nije smanjila moju odbojnost prema ovoj vrsti oblačenja.
„Umro je Stari"
Dan prije toga, u nedjelju, u bosanskoj kasabi u kojoj sam odrastao sve je bilo spremno za Titovu smrt. Mada niko nije htio ni da pomisli da će Maršal ikada otići Bogu na istinu, tajne pripreme za „dan D" su odavno obavljene. Grupa omladinaca, mojih drugova iz osnovne škole, koje su lokalni komunisti, ukrućeni, izbrijani i smiješno ozbiljni, smatrali propalitetima zbog njihovog izlizanog džinsa i nemogućih frizura, poslužila je kao udarna trupa u strašnom trenutku: Tog popodneva i večeri kada je objavljeno da je Tito umro oni su oblijepili cijelu čaršijicu lecima i plakatima: „I poslije Tita – Tito".
Ja sam se u odsudnom trenutku nalazio u Radio-klubu za uređajem Atlas 210 x. Imao sam radio-amatersku licencu još iz osnovne škole. U jednom trenutku su jugoslovenski radio-amateri, inače danonoćno razbrbljani počeli da nestaju sa frekvencija, dok nije ostala samo pucketava tišina. Uzalud sam izgovarao ce-ku, ce-ku, ovdje YU4 EBD. Što bi u prevodu sa jezika radio-amaterske sekte značilo „opšti poziv na razgovor svakom ko je raspoložen".
Tada je u klubske prostorije ušao Marika, čovjek koji nas je uveo u ovaj hobi. Tužno me je pogledao i rekao: „Hajde, isključi, umro je Stari".
Ramo, Ramo, Tito moj
Kolektivna trauma Jugoslovena koji u Titu velikom većinom nisu vidjeli samo „oca nacije" već socijalističko polubožanstvo, vrhovnog sveštenika partizanskog mita, bila je ravna suočavanju djeteta sa sopstvenom smrtnošću kroz smrt roditelja. Poslije Titove smrti mnogi pjesnici su pokušavali da izraze taj trenutak utrnulosti, ali je najčešće sve završavalo u lošoj udvoričkoj poeziji. Izuzetak je Balašević iz njegovog partizanskog perioda. Možda je najtačniji opet bio Štulić sa pjesmom „Kamo dalje, rođače". Mnogo kasnije se infantilna tuga pretvorila u isto tako nedorasli bijes ostavljenih siročića koji onda biraju osvetu, kao Bora Čorba: „Vidiš kako brod tvoj tone, zlikovče i razbojniče, Al Kapone".
Emotivni kolektivni naboj, kakav je viđen na Poljudu, gdje su Hajdukovi i Zvezdini navijači zajedno plakali na vijest da je umro voljeni vođa, da bi dobar broj njih tačno deset godina kasnije počeo da se uzajamno gleda preko nišana, možda je nehotično tačnije opisao Muharem Serbezovski: „U tami sad živim sam / ko ugašen sunčev plam / jer ti si otišao / bolji život našao".
Pjesma o napuštenosti, o odlasku prijatelja koji se u zvaničnom vokativu Muharema Serbezovskog zove „Ramu, Ramu" ali je u Jugoslaviji svima zgodnije bilo da kažu Ramo, naravno, nije nikada zvanično dovedena u vezu sa Titovom smrću, jer je nastala ranije.
Ali se meni za ovu priliku čini zgodnim da se njenim posredstvom sjetimo posljednjeg zajedničkog emotivnog kiča, koji su pretjerivanju skloni jugoslovenski narodi naprosto obožavali. To je bio kič oplakivanja odlaska vođe za kojeg su mnogi vjerovali da je skoro besmrtan, ili da će barem biti dugovječan koliko i kornjače sa Galapagosa.
Ja tebi – ti meni
Zvanični politikološki termini za to jeste „kult vođe". Meni se ipak čini da on u Brozovom slučaju promašuje nešto bitno. Tito je imao prećutni pakt sa Jugoslovenima. On njima obezbijedi nešto standarda, sindikalna odmarališta na moru, pasoš za švrljanje po zapadu, a oni njemu obećanje da neće ponoviti uzajamno klanje („bratstvo i jedinstvo"), da neće otići na neku stranačku stranputicu („druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo") i da će raditi kao da će živjeti sto godina, a pripremati se kao da će sutra rat. U tom paketu ni na jednoj ni na drugoj strani nije bilo političkog pluralizma ili građanski shvaćene slobode. To naprosto nije bio predmet nagodbe.
Tito je – manje više – za života ispunio svoja obećanja iz tog prećutnog pakta. Kada to njegovi nasljednici više nisu mogli, djelimično i zato jer je titoizam funkcionisao na zapadnu finansijsku pumpu, njegovi narodi i narodnosti su se na „slobodnim izborima" koncentrisali samo na ono posljednje – kao da će sutra biti rat.
Naknadna pamet
Poznata su Titova nepočinstva kao što je poslijeratno protjerivanje manjina, nasilna kolektivizacija, golootočki kazamat, trpanje disidenata u zatvor počev sa Đilasom. Oko Blajburga su stvari složenije, bar što se tiče Josipa Broza. On je izdao naređenje da se zarobljenici ne ubijaju bez vojnog suda. A ubijani su. Danas bi ga Hag teretio po zapovjednoj odgovornosti. Isto tako, paušalno osuđivanje građanskih i rojalističkih slojeva kao „neprijatelja naroda" nije služilo pravdi već učvršćivanju vlasti. Njegove pristalice su ga branile na sljedeći način: Goli otok je postojao da cijela Jugoslavija ne bi bila goli otok. Blajburg je uslijedio poslije Jasenovca. U ratu nisu postojali zarobljenički logori za partizane, pa milost nije trebalo očekivati ni sa druge strane. I tako u krug.
Međutim, ono za šta su ga slavili čak i ljevičari u Zapadnoj Evropi, očito je u sebi sadržalo klicu propasti Jugoslavije. Ekonomski sistem sa samoupravljanjem i polutržišnim poslovanjem zastao je „negdje između", stvarajući kategoriju „društvene imovine" koja se poslije numitno pretvorila u ničiju. Politički sistem je umjesto pluralizacije ideja ponudio pseudopluralizam – federalizovao je nacionalizam u njegovom etatističko-republičkom ključu. Nesvrstana politika se dobro nosila do osamdesetih ali na kraju Hladnog rata nije više imala realnu političku supstancu. Sve su to bile strateški eksperimenti koji nisu izdržali sud vremena – bili su dobar taktički odgovor na izazove vremena sa lošom ekonomskom, sistemskom i geopolitičkom procjenom održivosti.
Zamjerke i tihi kontinuitet
U Beogradu Josip Broz danas nema dobar imidž u nacionalističkim i građanskim krugovima koji se u dobrom dijelu preklapaju. Prigovara mu se sve i svašta. I šta jeste i šta nije. Da je bio ruski agent koji je preuzeo identitet Josipa Broza iz Kumrovca, da je pokatoličio Beograd, što je za jednog ateistu i komunistu zaista rijetka privilegija, te da je raskomadao Srbiju. U Hrvatskoj imaju svoje razloge za pljuvanje, koji se donekle razlikuju od srpskih. Pa tako i svaki od naroda i narodnosti koje je nekad okupljao njegov bratstvojedinstveni zagrljaj.
Činjenica je da su ljudi koji su raskomadali njegovo životno djelo došli ili iz njegove partije ili iz njegovih zatvora. Jasno je da partijska fotelja i zatvorska ćelija imaju različit stepen udobnosti, ali ti ljudi ipak imaju nešto zajedničko. U toj partiji i tim zatvorima bili su u bliskom dodiru sa tajnoslužbaškim pipcima. Poslije, kada su postali neko i nešto, trudili su se da makijavelističku strukturu Brozove moći primijene kao partokratijski obrazac nacionalističkog djelovanja. Vladali su vodviljski, mitingaški, tajnoslužbaški, pa i zločinački, kontrolišući protok informacija. Samo su onda razmjere pljačke i korupcije u odnosu na Brozovo vrijeme poprimile biblijske razmjere.
Socijalističkji nacionalizam
Njemački politikolozi su šezdesetih godina titoistički model ocjenjivali kao socijalističku formu nacionalizma. Taj jugoslovenski nacionalizam – mi smo najpametniji, najljepši, najbolji, igaramo najbolji fudbal samo nam sudije ne daju, imamo genijalan sistem koji je nadmoćan u odnosu i na istok i na zapad pa živimo u najboljoj zemlji na svijetu – pripremio je tlo za povratak etnonacionalističkog narativa. Kada su iz titoističkog sistema uklonjene internacionalističke zagrade – „bratstvo i jedinstvo" i „nesvrstanost" (kao pripadanje pravednijem „trećem svetu", koji se dekolonizacijom emancipuje za razliku od trulokapitalističkog zapada i staljinističkog istoka), ostao je samo model netrpeljivosti prema unutrašnjem i spoljnom neprijatelju i groteskni osjećaj nadmoći nad komšijom koji je proistekao iz istog eksperimenta.
Suštinski obrazac je ostao sličan – drčnost bez pokrića i posmatranje drugih kao inferiornih.
Dobro se kudi, rđavo se primjenjuje
Moj problem sa Maršalom nije ni što je zaista umro, ni to što se uopšte rodio, kao što dva naizgled beskrajno udaljena ali suštinski bliska pola misle. Moj problem je upravo u tome što su njegova pozitivna dostignuća – djelimična modernizacija društva i zemlje – razorena. Vjerovatno onda nisu ni bila dovoljno održiva. Još veći problem vidim u tome što najgori, totalitarni dio njegovog naslijeđa i dalje žilavo nastavlja da se razgranava u postjugoslovenskoj političkoj praksi nacionalnih vođa, njihovih sljedbenika i njihovih tajnih službi.
Demokrature poslije Tita ostaju dužne odgovor na nekoliko pitanja koja im iz novije istorije nameću i druga Jugoslavija i već 39 godina pokojni Tito: Kako je moguće da je ekonomski pa i kulturološki Titova diktatura light još uvijek nadmoćna u odnosu na ono što je uslijedilo poslije nje? Zar se uspostavljanjem demokratskih pravila igre nije mogao organizovati društveni napredak umjesto rata i pljačkaške tranzicije? Zašto još uvijek osjećamo da ima istine u rečenici: „Ovi ne mogu ni da okreče ono što je Tito izgradio"?