Putin se preračunao u Siriji
30. septembar 2020Krajem septembra 2015. godine su Iranska revolucionarna garda i njeni saveznici iz libanskog Hezbolaha bili gotovo potučeni do nogu na sirijskom ratištu, gdje su pokušavali da pomognu armiji Bašara al Asada. Trupe odane predsjedniku Sirije bile su razvučene na više frontova, boreći se kako protiv džihadista koji su uživali tihu podršku Turske, Saudijske Arabije i Katara, tako i protiv kurdskih pobunjenika.
U Kremlju je tada pala odluka da se Asadu i Irancima pruži ono za čime su žudjeli – žestoka podrška iz vazduha. Za ruskim pilotima stigla je i mornarica pa vojni instruktori i paravojni plaćenici iz notorne ratne kompanije Vagner.
Danas izgleda da više niko ne može da pobijedi Asada. Vladimir Putin je proširio i modernizovao vojne luke iz sovjetske ere u sirijskim sredozemnim gradovima i od njih načinio snažne baze. No to nije najvažniji dobitak za Rusiju koja nikad nije bila niti će biti svjetska pomorska sila. Plaćenici iz firme Vagner, kako se čuje, motre na sirijske prirodne resurse i naftne rafinerije, a to govori mnogo.
Ipak, najvažniji razlog što se Moskva umiješala u sirijsku klanicu bio je isti kao i uvijek – da nastavi globalno potiskivanje Sjedinjenih Država koje je Putin simbolično započeo čuvenim govorom na Minhenskoj konferenciji o bezbijednosti 2007. godine.
Noćna mora ruske elite su i dalje SAD sa svojom misionarskom idejom demokratizacije svijeta, premda je ona doduše oslabljena nekim potezima Baraka Obame i Donalda Trampa. Ruska spoljna i bezbjednosna politika se zato u Putinovoj eri uglavnom svode na držanje SAD podalje od postsovjetskog prostora i podršku antizapadnim režimima širom svijeta.
To se dogodilo u Siriji 2015. u jednoj liniji sa ruskim potezima u Gruziji 2008, Ukrajini 2014, Crnoj Gori 2016. i Venecueli 2019. godine. Ove godine je u istu kategoriju upala podrška bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku u borbi protiv sopstvenog naroda.
Putin ozbiljno shvata ulogu zaštitnika bjelosvjetskih diktatora. Vjeruje i da ga zbog toga Amerikanci poštuju ili da čak strahuju od njega.
No za dugoročne nacionalne interese Rusije je održavanje Asada na vlasti u Damasku vrlo varljiva dobit. Napori Moskve sada su sudbinski povezani sa sirijskim režimom ili, bolje rečeno, sa Asadovim iranskim gazdama. I to sve u eri dramatičnih promjena na Bliskom istoku.
Normalizacija odnosa Izraela i arapskih država uz posredovanje Vašingtona bila je neugodno iznenađenje za vjerske vođe u Teheranu, ali i za Moskvu. U obje te prijestonice su infantilno vjerovali da američki uticaj u regionu nestaje i da će Iran neizbježno biti novi hegemon Bliskog istoka.
Ukoliko Sudan, Oman i Saudijska Arabija budu slijedile primjer Emirata i Bahreina te poboljšaju odnose sa Izraelom, doći će teška vremena za iranski režim – tada više neće biti isključen ni pad šiitskog vođe Homeinija. Bez iranske podrške, Asad bi postao veoma ranjiv. A tada bi on dobio neodoljiv poriv da se okrene Vašingtonu i Rijadu i da rusko vojno prisustvo u zemlji iskoristi kao valutu za potkusurivanje.
Putinova strateška kratkovidost se ispoljila i u odnosima sa Turskom, još jednom bitnom državom ovog dijela svijeta. Više puta je prekršen kavaljerski dogovor o nenapadanju u Siriji koji je imao sa predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom.
Prije pet godina je Putin mislio da će preko Ankare izbušiti istočno krilo NATO-a, a danas Erdogan zapravo finansira sirijske pobunjenike protiv Asada, u Libiji vojno pomaže neprijateljima ruskog čovjeka, generala Kalife Haftara, i naoružava Azerbejdžan u sukobu sa bliskim ruskim saveznikom Jermenijom.
Pet godina otkako je prvi ruski MiG prozujao kroz sirijske oblake, odgovor na pitanje „šta je Putinov rat donio Rusima?“ vrlo je jednostavan: nije donio ništa. Rusi to osjećaju i sve više njih želi da se vojska povuče iz Sirije.
Ispostavlja se da se Putinova privatna borba za prestiž kosi sa ruskim nacionalnim interesima. Ko god da dođe poslije Putina, moraće iznova definisati te interese.