Ispod mreže na prozorskom oknu vidjeli smo priliku da provalimo u ovu napuštenu, ruševnu i zaboravljenu zgradu. Mogućnost da čovjek legalno dospije u taj objekat podrazumijeva da u samom objektu postoji neki sadržaj, pa stoga i da u njemu borave ljudi koji mogu imati odgovore na eventualna pitanja o sadržaju.
Zgradi bivšeg logora odnosno Starog mlina mogla se vratiti prvobitna namjena, kao uostalom i Hotelu Vilina Vlas u Višegradu. Mogao je to biti prostor u kome se odvija život kakav je zatočenicima bio uskraćen. Postavlja se pitanje zašto taj objekat nije postao ništa od navedenog?
Memorijalizacija mjesta stradanja zahtijeva pijetet žrtvama: dokumentovanje njihovih imena i prezimena, mjesta, vremena i okolnosti stradanja. Jednom obilježno mjesto i jednom objašnjene okolnosti stradanja ne pružaju priliku za autoviktimizaciju i građenje kulta bez kojih totalitarni režimi nemaju uporište za fundamentalizam – fantazmu koja najbolje objašnjava kako je žrtva upravo time što je žrtvovana postala pobjednik.
S druge strane, obilježja na mjestima stradanja nemaju pravo na političku konotaciju i ne daju priliku za ideološki obračun žrtve i agresora. Politika koja upravlja javnim prostorom i memorijalizacijom vidi tu priliku u udžbenicima, sredstvima javnog informisanja, propagandi, političkim narativima maskiranim u umjetnička ostvarenja.
Pored takvih sredstava impregnacije sjećanja i indoktrinacije zaboravom, kojoj su vlasti odlučnoj da državu pretvori u poligon za eksploataciju, boravišni i radni logor za svoje građane još uvijek potrebna mjesta stradanja da objasni karakter bilo kog rata? Tri sprata pustoši najpošteniji su odgovor na ovo pitanje.
Izostanak bunta prema takvom načinu memorijalizacije autentično se postavlja u istorijski kontekst koji nameće pitanje: kako desetak naoružanih ljudi vodi na strijeljanje stotine zatvorenika i baš niko od agresora ne završi mrtav.
Autor teksta : Ljupko Mišeljić, učesnik DW Balkan Booster projekta