Simboliziranje obračuna sa srpskom manjinom
6. mart 2019
DW: Je li spaljivanje lutke koja prikazuje Milorada Pupovca incident, kao što to mnogi mediji predstavljaju, ili je to uobičajeni dio karnevalskog rituala u Hrvatskoj?
Žarko Puhovski: To je mješavina i jednog i drugog. Postoji tradicija karnevala, još iz srednjeg vijeka, gdje se spaljuju oni koji su antipatični mnoštvu u nekoj zajednici, i to su veoma često ljudi koji su u poziciji moći. Kod nas je u ovom trenutku problem u tomu, što je Pupovac tu u dvostrukoj funkciji. S jedne strane je on moćnik, veoma ugledan i utjecajan član vladajuće koalicije, dakle on je čovjek koji obnaša vlast. A istovremeno je on reprezetant manjine, i to srpske manjine koja u Hrvatskoj čini samo oko četiri posto stanovništva, koja je dakle postala politički gotovo irelevantna. A ona se u dobrom dijelu stanovništva doživljava ne baš sa simpatijama. To ima veze s ratom, ali i s dužom poviješću hrvatsko-srpskih odnosa. Zato je lako moguće pretpostaviti da je za značajan dio ljudi Pupovac u tom trenutku bio simbol ne baš obljubljenih Srba. A za neku koliko-toliko prosvijećenu manjinu je bio simbol dijela vlasti na koju su se oni okomili jer se, recimo, nisu usudili okomiti na nekog važnijeg unutar te vlasti.
Jesu li ta uprizorenja na karnevalu u Kaštelima, pri čemu se ne radi samo o spaljivanju lukte Pupovca, već i o odigravanju "igrokaza" u kojem se na podrugljiv način ponovilo bacanje srpskih vaterpolista u more, je li to simptom neke opće tendencije zaoštravanja odnosa naspram Srba u Hrvatskoj, čak njihove demonizacije?
Bojim se da jest. Ja bih rado rekao da je to simbol izrugivanja zajednice samoj sebi, ali predugo živim ovdje, da bih u to zaista vjerovao. Ja mislim da je jako malo ljudi koji to tako shvaćaju. Bojim se da to ipak znači upravo ono, što se na prvu loptu i čini: simboliziranje obračuna sa srpskom manjinom. Pri tome je to potrebno još nešto dodadati, što je jako važno: nacionalistička desnica u Hrvatskoj ima veliki i paradoksalan problem – oni i dalje žive u Jugoslaviji. Oni sebe i dalje doživljavaju kao hrvatsku manjinu u Jugoslaviji, naspram srpske većine. A kada im se i kaže: pa sada imamo novu državu, u kojoj su Srbi manjina, oni sebe ipak doživljavaju kao da su pod pritiskom iz Beograda. Oni Beograd i dalje smatraju bitnim čimbenikom, pa se onda kao ta hrvatska manjima nekako mora braniti. Ako je to u Jugoslaviji i imalo bilo kakve veze s istinom, to sada više nikako ne može biti slučaj.
Ovo spaljivanje lutke Pupovca je postala medijska činjenica u Hrvatskoj, na to reagiraju mnogi mediji, prenose Pupovčeve izjave. Je li to znak optora, znak neke nešovinističke, građanske Hrvatske?
Ima toga. Ta građanska Hrvatska se međutim odnosi uvijek na mali broj ljudi koji su dežurni da protiv takvih stvari prosvjeduju. Sada se to malo proširilo, jer je Pupovac dio vladajuće većine, a ona je zbog pritiska desnice gurnuta malo prema centru. Tako se sada centar brani od desnice, pa onda brane i Pupovca.
Rekli ste da je Pupovac dio sadašnje vlasti i da je prominentna politička ličnost. Da li je njegovo djelovanje pridonijelo tome da na kraju on baš bude spaljen kao lutka?
On je naprosto dvadeset godina ovdje kao osoba koja inkarnira srpsku manjinu u Hrvatskoj. On je surađivao i s Tuđmanom i s Račanom i sa svima drugima, a s druge strane i sa Miloševićem i sa Ćosićem i sa Tadićem i sa Vučićem itd. Njega se naprosto doživljava kao simbol te manjine koja baš nije obljubljena, dijelom zbog jugoslavenskog iskustva, dijelom zbog rata, dijelom zbog naprosto sastavnih elemenata hrvatskog nacionalizma. A kako je jako dugo tu, onda su se stvari za njega toliko vezale da se čist zapravo ne zna gdje prestaje uloga Pupovca kao osobe, kao pojedinca, i počinje njegova uloga kao, opet kažem, paradigmatičnog predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj.
Recite mi na kraju još – ovo nije prvi puta da se na karnevalima spaljuju lutke s konkretnim ljudima. To u Njemačkoj nije recimo običaj – ovdje se isto spaljuju lutke, ali to je uvijek apstraktna simbolička lutka nekoga na koga se svali sva krivica, pa ga se onda spali. Očigledno u Hrvatskoj postoji ta tradicija ili postoji sklonost tom personaliziranju. Da li se onda i ova priča sa Pupovcem može naprosto u tom kontekstu shvatiti i vidjeti – ok, bili smo spaljivali i Tuđmana, Sanadera, ne znam ko je sve bio spaljivan… pa onda sad je i Pupovac, u čemu je problem?
Tuđmana nisu spaljivali koliko znam, Sanadera jesu, Milanovića jesu, neke ministre jesu. Ali to su uvijek bili izuzeci, jer to se događa u jednom trenutku nekolko desetaka lokacija u Hrvatskoj. U većini je to neki apstraktni lik, neki opći krivac. Tu i tamo se pojavljuje konkretna osoba, češće bivši političar nego sadašnji, ali bilo je već i sadašnjih političara, pa i ministara i premijera.
To znači, skandal zapravo u osnovi i nije toliko veliki kao što se to na prvi pogled čini?
Skandal je u tomu što, ponavljam opet, značajan dio javnosti to doživljava kao vezivanje uz srpsku manjinu koja, eto, za mnoge hrvatske građane i građanke neprilično odlučuje o većini u hrvatskom Saboru. Danas postoji čitav niz akcija u Hrvatskoj da se spriječi da manjiski predstavnici budu u poziciji da odlučuju o sudbini vlade kao što je to bio onaj legendarni slučaj u Schleswig-Holsteinu u Njemačkoj. Ali za sada to još uvijek nije prošlo i problem je, ponavljam opet, u kontekstu. Kontekst jest odnosa sa Srbijom, odnosno sa srpskom manjinom, a ne sa Srbijom, i to je nešto što je za hrvatski nacionalizam na žalost karakteristično i za Hrvatsku jako neugodno.