Protjerivanje Hrvata - tabu tema

Osim glavnog radikala Vojislava Šešelja, koji je u pritvoru Haškog tribunala između ostalog i zbog optužbi za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine, u Srbiji nikada nitko nije kazneno odgovarao za ta nedjela. I ne samo to: u Srbiji je to i danas, 20 i nešto godina poslije, još uvijek tabu tema, dok mladi ljudi zapravo i nemaju saznanja o tim događanjima, jer naprosto i nisu imali gdje o tome nešto doznati.

Ipak, ima i onih mlađih ljudi koji se ne mire s takvim stanjem stvari. Nevladina organizacija Vojvođanski građanski centar iz Novog Sada tako je pokrenula istraživanje "Nepodobni građani", u okviru kojeg traga za činjenicama o zastrašivanju i protjerivanju Hrvata iz Vojvodine početkom devedesetih godina 20. vijeka.

Hrtkovci ili Srbislavci?

28-godišnji Željko Stanetić, direktor Vojvođanskog građanskog centra, kaže za Deutsche Welle da je tek sa svoje 23 godine shvatio da je zastrašivanja i protjerivanja Hrvata bilo u njegovom rodnom gradu, u Rumi i okolici.

"Sve se to dešavalo na 20 metara od zgrade policije, a kafana se zvala 'Velika Srbija'. Postoje saznanja o tome, postoje svjedoci, ali nitko javno ne priča o tome. Sve se svodi na obilježavanje 6. maja, dana kada je 1992. godine Vojislav Šešelj čitao spiskove nepodobnih građana tog sela hrvatske nacionalnosti", priča Stanetić. On podsjeća da je jedan od glavnih organizatora zastrašivanja i protjerivanja Hrvata iz Hrtkovaca, pokojni Ostoja Sibinčić, i nakon toga, do kraja života, bio poštivan u lokalnoj sredini. Riječ je o čovjeku koji je 1992. godine promijenio ploču s nazivom Hrtkovaca u "Srbislavci".

Boris Dimitrijević, 29-godišnji istraživač teških kršenja ljudskih prava u Vojvodini u posljednjoj deceniji 20. vijeka, kaže za DW da su mladi ljudi u Srbiji lišeni saznanja o kontekstu devedesetih godina pa tako i činjenica o zastrašivanju i protjerivanju Hrvata. "Samo uži krug mlađih ljudi koji se bave ovim temama je senzibiliziran za ta pitanja, ali širi krug ništa ne zna o tome i smatra da to nije ni postojalo, te da su žrtve samo na našoj, odnosno na jednoj strani. Očekujem nenaklonost ovom istraživanju u svakom slučaju, barem na početku", navodi Dimitrijević.

"Humano preseljenje" umjesto etničkog čišćenja

Marina Fratucan, novinarka koja je početkom devedesetih izvještavala o zastrašivanju Hrvata u Srijemu, sjeća se da je sve počelo 1991. godine. "Bacali su im bombe na kuće, ispisivali prijeteće poruke po vratima i zidovima kuća, prijetili su školskoj djeci. Za nas koji smo znali što se dešava, maj 1992. u Hrtkovcima nije bio neočekivan. Pritisci su bili vrlo teški za izdržati, iako mi je dosta sagovornika tada govorilo: 'Ne, ja ću ostati ovdje, ja nemam drugu domovinu'. Međutim, 450 porodica iz Hrtkovaca je otišlo, napustilo kuće ili ih zamijenilo, a Šešelj je to cinično nazivao 'humanim preseljenjem'. Nitko od njih nije to učinio dobrovoljno. Svi se oni sjećaju devedesetih godina i svi i danas plaču kada o tome govore i nikada se nisu privikli na nove sredine u Hrvatskoj", priča Marina Fratucan za DW.

Ona dodaje da su odmah nakon pada Miloševićevog režima snimili i specijalnu televizijsku emisiju posvećenu protjerivanju Hrvata iz Srijema. "Pitali smo tadašnje nove vlasti u Srbiji namjeravaju li nešto poduzeti tim povodom. Bilo je obećanja da će to doći na dnevni red. Ali, naravno da nije došlo i da se o tome uopšte ne priča. Iako bismo na taj način mogli poslati tim ljudima poruku da možda i postoji mogućnost da se vrate u neku mirnu i drugačiju Srbiju, ali toga nema", kaže Marina Fratucan.

"Mislim da je važno da ispričamo te priče, da je važno da ne zaboravimo, jer je to jedini preduvjet da se takvi događaji ne ponove. Imamo i obavezu prema tim ljudima koji su živjeli ovdje, a više ne žive. Ako pustimo da se ništa ne zna o tome, tko zna što se može desiti. Na kraju krajeva, imamo sadašnju vlast u Srbiji, koja je tada otvoreno podržavala ono što se dešavalo u Srijemu", ističe Željko Stanetić.

Istraživanje "Nepodobni građani" namijenjeno je prije svega mlađim generacijama. Ono je dio šireg projekta "Neispričane priče", koji je također namijenjen prije svega mlađim generacijama i posvećen je teškim kršenjima ljudskih prava u Vojvodini tijekom posljednjeg desetljeća 20. vijeka. U okviru tog projekta, Vojvođanski građanski centar već je izradio istraživanje o nasilnim mobilizacijama u Vojvodini.