Grčka ne uspijeva izaći na kraj s izbjeglicama
3. novembar 2019
"Mama Rosa, molim vas, pustite me da uđem. Večeras je game!" - preklinje mladi Afganistanac Rosu Hansen. Ona je inače vrlo stroga kada se radi o vremenu predviđenom za primanje migranata. Njemica koju zovu "Mama Rosa" i njezin medicinski tim do 18 sati navečer stoji na raspolaganju izbjeglicama i pruža im liječnički tretman. Od 2017. ona ima svoju "mobilnu ordinaciju", ambulantna kola s hamburškim tablicama, u blizini solunskoga kolodvora. S mladim Afganistancem ovoga puta čini iznimku. Jer kad on koristi riječ "game", onda ne misli na sport. Taj engleski izraz ovdje znači: pokušaj prelaska granice prema Sjevernoj Makedoniji ili Albaniji. On dobiva tablete s kojima će kasnije krenuti na put.
"Solun je tranzitni grad. Nitko ovdje ne želi ostati. Granice nisu daleko", objašnjava Hansen. I zbog toga je četvrt oko kolodvora sastajalište izbjeglica koje žele dalje. Uglavnom imaju posla sa žuljevima i upaljenim ubodima insekata. "U lošim higijenskim uvjetima žuljevi i ubodi insekata mogu vrlo brzo postati ozbiljan problem", kaže ova medicinska sestra.
Nova vlada, oštrije mjere
Prije nekoliko tjedana se izbjeglice počelo prebacivati iz pretrpanih hotspotova na Samosu i Lezbosu u manje kampove na sjeveru Grčke. To nije ništa novo, to se radi još od 2016., objašnjava odvjetnik Vasilis Chronopoulos: "To je apsolutno nužno iz humanitarnih razloga. Ali i kampovi u unutrašnjosti zemlje su već na rubu kapaciteta."
"S velikim brojem izbjeglica koje su došle u Grčku ovoga ljeta smo praktički ponovno kod brojki iz 2016.", upućuje Chronopoulos. A tu je još jedan problem: "Uvjeti u kampovima nisu dobri. I postavlja se pitanje, jesu li prikladni za nadolazeću zimu." Odvjetnik ukazuje na činjenicu da je situacija u kojoj se nalaze izbjeglice općenito neizvjesna: "Oni imaju osjećaj da su u slijepoj ulici." Grčki sustav im, kaže on, doduše, daje određenu potporu, ali se ipak osjećaju prepušteni sami sebi.
Za Rose Hansen se postavlja pitanje je li ta potpora adekvatna. Od srpnja je u Ateni na vlasti konzervativna vlada. Već u predizbornoj kampanji je novi premijer Kyriakos Mitsotakis obećao da će pooštriti tretman izbjeglica i čini se, barem na prvi pogled, da namjerava održati riječ. "Otkad je Mitsotakis na vlasti izbjeglice više ne dobivaju broj socijalnog osiguranja (AMKA)", objašnjava Hansen. Prije su, ukazuje, s tim brojem imali pravo na besplatno zdravstveno osiguranje. Sada im je to pravo oduzeto i to je protuzakonito, tvrdi njemačka medicinska sestra. I još nešto uočava: "Od smjene na vlasti nam više zlostavljanih migranata dolazi tražiti medicinsku pomoć." Mnoge izbjeglice se žale na policijsko nasilje, pa i grčkih snaga sigurnosti.
Nasukani i zaboravljeni
Trenutno u Grčku dolaze prije svega mladi muškarci bez obitelji. Oni stižu iz Afganistana, Pakistana, Iraka, Sirije, ali i Sjeverne Afrike. To su migranti koje nitko ne želi i koje i u Njemačkoj vide kao prijetnju. Rose Hansen nema problema s njima, iako ova majka dvoje djece ima razumijevanja za ljude koji se boje. Ona zna nekoliko riječi arapskog i perzijskog i s njima smiruje situaciju kada dođe do prepirki. Mješavinom strogosti i majčinske brige si je stvorila autoritet.
Ali ne osjećaju se samo izbjeglice prepuštene same sebi, već i mnogi Grci. Prije nekoliko dana su stanovnici malog sela Vrasna Paralia na sjeveru Grčke postavili barikade. Ovdje živi i Sultana Kluck, Grkinja koja je preko 40 godina živjela u Stuttgartu: "Naše selo ima 100 stanovnika, a u njemu živi 1.500 izbjeglica. Sada su nam htjeli dovesti u autobusima još 2.000 izbjeglica." Priča nam da je situacija u selu napeta i da ona ima razumijevanja za ljude u nevolji, ali da ovako ne ide dalje.
Sultana Kluck, međutim, odbija govoriti o eksalaciji. Mnogi u Vrasni Paraliji imaju dobar odnos s izbjeglicama, kaže: "Mi smo donirali odjeću, hranu i bicikle. I otvorili smo trgovinu s halal proizvodima." Ali u selo su prestali dolaziti turisti. Nekoliko vlasnika hotela je, priča Sultana, stavilo u džep pola milijuna eura da u svoje objekte trajno smjesti izbjeglice, a u druge hotele više nitko ne dolazi. "Pa ne mogu sve izbjeglice ostati u Grčkoj", kaže ona.
Sporazum s Turskom samo mrtvo slovo na papiru
To mišljenje dijeli i premijer Kyriakos Mitsotakis. Uskoro bi trebao biti usvojen zakon o reformiranju prava na azil. Premijer je obećao da bi procedura obrade zahtjeva za azil trebala biti ubrzana. Svaki zahtjev bi i sada trebao biti obrađen u roku od šest mjeseci, ali mnogi tražitelji azila čekaju i po dvije godine. Prema sporazumu između EU-a i Turske bi svi tražitelji azila kojima je zahtjev odbijen trebali biti vraćeni u Tursku.
Odvjetnik Vasilis Chronopoulos tvrdi da Atena zakone o azilu želi pooštriti i na papiru i u praksi, ali on se boji da bi to moglo izazvati suprotni efekt od željenog: "U pravilu se procedure usporavaju kad se u njih uvode novi radni procesi. Pored zahtjeva koji su na drugoj instanci, agencije su trenutno suočene s 90.000 novih zahtjeva. Nema puno smisla razmišljati o brzini automobila koji voziš, ako stojiš u zastoju."
I san o sporazumu s Turskom koji će riješiti sve probleme je već odsanjan. Strašilo, slikovit je Chronopoulos, straši ptice samo dok se one na njega ne naviknu: "Ovaj sporazum je prestao funkcionirati nakon tri i pol godine." Izbjeglice znaju što ih čeka, zaključuje, i unatoč tome dolaze.
Rose Hansen to potvrđuje. Njoj po liječničku pomoć dolaze svakoga dana nove izbjeglice na putu u zapadnu Europu. Ton među njima je, kaže, postao grublji, raspoloženje napeto. Za "mamu Rosu" je to posljedica neizvjesnosti koja vlada dok se čeka rješenje iz EU-a.