Prijateljstvo može imati i previsoku cijenu

Učinit će se sve kako bi se poboljšali odnosi Njemačke i Turske, izjavio je njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel nakon neformalnog susreta sa svojim turskim kolegom Mevlütom Cavusogluom u svojoj kući u Goslaru. Što bi to točno moglo biti „sve", to Gabriel nije rekao ove subote, ali postoje prilično jasne indicije.

Na primjer, ono što je rekao u razgovoru sa njemačkim tjednikom Der Spiegel. Tamo je na neki način povezao trenutno obustavljeni izvoz njemačkog oružja Turskoj sa slučajem u Turskoj zatočenog novinara Deniza Yücela. To bi doista bio ciničan posao i povrh toga, štetan.

Takav dogovor bi oslabio upravo onu poziciju koju je Njemačka stvorila prema Turskoj i koja je proteklih mjeseci stvorena dobro odmjerenom mješavinom jasnih pozicija i diplomatskim obzirom. Jer upravo se Njemačka pobrinula i da turska carinska unija sa EU stoji na ledu, makar Ankara to silno želi.

Ima i stvari o kojima ne raspravlja

To je ozbiljno pogodilo Tursku i djeluje više nego bučne riječi u javnosti. Isto vrijedi i za projekte u vojnoj industriji koji su obustavljeni. Ali upravo sudbinu njemačko-turskog novinara povezivati sa novim izvozom oružja je cinično, jer upravo je Deniz Yücel uvijek iznova kritički izvještavao o turskim snagama sigurnosti i njihovom postupku u kurdskim područjima. Jedva se može objasniti pokušaj njegovog puštanja na slobodu sa opremanjem tih istih snaga sigurnosti.

Takav postupak bi bio i štetan, jer Njemačka time gubi vjerodostojnost i prema Turskoj i prema drugim autoritativnim državama. O pravima na slobodu se ne raspravlja i ne mogu se izraziti u cijeni nekoliko tenkova. Inače se država, koja inače na međunarodnoj pozornici rado propovijeda temeljna ljudska prava, izlaže ucjenama. A njeni građani se dovode u opasnost da u diplomatskim sukobima postanu taoci čija se težina može mjeriti puškama, tenkovima i raketama.

Pritisak pomaže

Sam njemački ministar odbija tvrdnju da nudi takav „deal", ali već je stvoren nepovoljan dojam. Pritom pažljivo stvoren pritisak na Tursku upravo pokazuje svoje rezultate. Od predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove vlade se odjednom mogu čuti pomirljive riječi, jer je i Ankari sve jasnije da se mnogi gospodarski problemi ipak mogu lakše riješiti sa Europskom unijom nego sa Rusijom ili Kinom.

Tu polugu iskoristiti i za poboljšanje ljudskih prava u Turskoj je ispravan put. Umjesto toga, Turska bez neke potrebe stječe dojam da se i sa Njemačkom može pregovarati o tim pravima. A to ne može biti cilj njemačke vanjske politike.