Premijer USK lično izveo novinara DW-a iz zgrade Vlade
6. novembar 2019
Nakon nekoliko dana provedenih u kampu Vučjak pored Bihaća, gdje su gradske vlasti u krajnje nehumane uslove prisilno premjestile nekoliko stotina napaćenih ljudi, izbjeglica i migranata, među kojima ima i djece, želio sam saznati zašto su oni i dalje tamo i kakva je njihova daljnja sudbina.
Kiša je danima padala a snijeg nošen vjetrom s vrhova Plješevice bi svakog časa mogao pasti. Ljudi su na toj hladnoći ispred mene stajali u papučama i bermudama sa ranama po nogama, drhtavim rukama i s jako tužnim pogledima.
Želio sam odgovore na pitanje šta su naredni koraci Vlade Unsko-sanskog kantona (USK) u koordinaciji sa državnim vlastima u smislu rješavanja situacije sa migrantima, ali i smirivanju nezadovoljstva kod lokalnog stanovništva. Zanimalo me šta će biti sa hiljadama izbjeglica i migranata koji bi trebali završiti na ulici nakon najave zatvaranja kampova u Biri i Miralu pred dolazak zime, čime bi nastala humanitarna kriza velikih razmjera i gdje bi došlo do ozbiljnog ugoržavanja sigurnosti kako migranata tako i lokalnog stanovništva. Htio sam odgovor na pitanje zašto prisilno odvode ljude u krajnje neuslovan kamp u Vučjaku i da li su svjesni da su aktivnosti koje sprovodi MUP USK protuzakonite i da se kose međunarodnim konvencijama. Odgovore sam želio potražiti u Vladi Unsko-sanskog kantona.
Jel' ono novinar? Sjećaš se ti mene?
Poslao sam e-mail sa molbom za intervju sa premijerom USK Mustafom Ružnićem 29.10. i nikakvog odgovora nije bilo. Dan kasnije sam ponovo poslao e-mail, te kako i dalje nije bilo odgovora, otišao sam do zgrade Vlade da pokušam ubrzati dogovor za kratki intervju.
U tom momentu mi je prišao čovjek u civilu i bez predstavljanja kazao: „Jel' ono Ajdin Kamber, novinar Deutsche Wellea? Sjećaš se ti mene?“ Kazao sam da se ne sjećam, gdje on dodaje da smo se vidjeli u Bosanskoj Otoci. To je bilo početkom aprila kada je policija započela sa akcijom prisilnog izvođenja migranata i izbjeglica iz voza i njihovog prebacivanja nazad na međuentitestku liniju gdje bi ih ostavili u mraku usred noći i bez ikakve pomoći. Sjetio sam se događaja ali i ne sagovornika, mada ću uskoro imati priliku da ga ponovo sretnem i shvatim ko je on.
Nakon tri dana i dalje nije bilo odgovora iz kabineta premijera, te mi se pružila prilika da iskoristim zasjedanje „Operativnog štaba za pitanje migracija", koji se u tom momentu održavao u zgradi Vlade. Nakon tri sata čekanja, premijer je okupljenim novinarima rekao kako on neće davati izjave. Tri dana čekanja na odgovor na e-mail, tri sata u hodniku, posjete, pozivi - sve i dalje bez rezultata. Uspio sam kasnije u hodniku sresti premijera koji mi je kazao da će mi dati intervju kao i da samo trebam dogovoriti sa uposlenicom, koja je zadužena za rad sa medijima u Vladi, u kojoj sobi ćemo razgovarati.
Policajac u civilu umjesto odgovora na pitanja
Nekoliko minuta nakon toga ispred vrata kancelarije premijera pojavljuje se čovjek u civilu kojeg sam imao priliku sresti dan ranije „Možeš li mi pokazati dokumente?", pitao je na što sam odgovorio protupitanjem: „Ko ste vi?" Nije se predstavio imenom i prezimenom ali je rekao da je policajac i kratko je pokazao značku. Nakon toga sam mu dao ličnu kartu i sve novinarske akreditacije koje sam imao kod sebe.
Shvatio sam da mi je umjesto obećanog intervjua i odgovora na pitanja poslan policajac u civilu, čiji je zadatak bio da me spriječi u obavljanju posla i izvede van zgrade Vlade. Policajac je sa karticama otišao u ured premijera i ubrzo se vratio i počeo dovoditi u pitanje ispravnost akreditacija, spominjao je da premijer nema vremena i tražio je druge izgovore.
Kazao sam mu da sam slobodni saradnik - freelancer, koji istovremeno radi za nekoliko medija i da može nazvati redakciju odmah i sve provjeriti, a i sam je lično jučer potvrdio da zna ko sam, kao i to da radim za Deutsche Welle. Čekao sam tri dana i želio sam samo obaviti intervju sa premijerom, koji je na razgovor pristao.
Česte kontrole novinara
Policajac je nastavio tražiti različite izgovore i način kako da me izvede izvan zgrade, a u jednom trenutku se uključio i portir s istim ciljem. „Nema intervjua. Naredba je došla odozgo, kako ne shvataš“, kazao je portir te je otvorio vrata i neprestano ponavljao: „Hajde izađi, hajde izađi." Trajalo je to desetak minuta u hodniku zgrade Vlade USK do momenta kada se sa sprata spustio i premijer Mustafa Ružnić. Prišao mi je govoreći kako oni u vladi nisu neozbiljni. Uhvatio me pod ruku i izveo van zgrade. „Prijatelju slobodni ste. Ajde živio“, rekao je Ružnić.
Ukoliko kao novinar, fotograf ili snimatelj radite na području Unsko-sanskog kantona morate osigurati dodatno vrijeme, naoštriti živce i pripremiti se na vrlo česte kontrole od strane policije ili zaštitara.
Samo u jednoj večeri u Bosanskoj Otoci policija me legitimisala četiri puta u roku od sat vremena i te kontrole oduzimaju mnogo vremena. U tih nekoliko minuta, koliko imate za snimanje potresnih scena ili nezakonitih radnji, vi dajete podatke, dokumente i akreditacije, te odgovarate na brojna i nekada banalna pitanja, poput: „Šta će ti toliko boca vode u autu?"
Dobar dio policajaca se profesionalno ophodi prema novinarima, ali kada dođe do osjetljivih trenutaka, poput izvođenja migranata i izbjeglica iz vozova i autobusa ili njihovog prisilnog premještanja na neuslovni Vučjak, situacija se odjednom mijenja, oni postaju nervozni i ne žele snimanja, pogotvo policajaca te na to novinare sasvim otvoreno i ozbiljno znaju upozoriti.
U razgovoru sa drugim kolegama shvatam da su i sami imali slična iskustva te bi bio red da se novinarima omogući neometan rad bez dodatnih prijetnji i pritisaka. Na pragu još jedne zime u Bihaću je primjetan porast nervoze kod građana, izbjeglica, migranata, policije i vlasti, dok rješenja za trenutnu situaciju i dalje nema.