Pregovaračka sila se budi

Kriza prva: Istočna Ukrajina

Februarska noć u Minsku, pregovori traju 17 sati bez prekida, a njihov epilog je dogovor kojim niko zapravo nije zadovoljan. No na istoku Ukrajine bjesni rat – iako taj pojam malo ko koristi – između zvanične armije Kijeva podržane desničarskim paravojskama i separatista iz donjeckog basena podržanih iz Rusije. U Minsku njemačka kancelarka i francuski predsjednik pokušavaju da proguraju rješenje koje bi bilo prihvatljivo i ruskom i ukrajinskom predsjedniku.

Primjena dogovora je traljava, prekid vatre klimav. Ali ministri spoljnih poslova četiri zemlje – Ukrajine, Rusije, Njemačke, Francuske – sreću se redovno i dogovaraju sljedeće male korake. Istovremeno na inicijativu Njemačke bivaju pooštrene sankcije protiv Rusije. Mjere su još jednom produžene krajem godine, uprkos tome što brojne evropske države kao i dio njemačkih privrednika nisu oduševljeni sankcijama.

Kriza druga: Grčka

I 13. jula Angela Merkel još jednom mora da izdrži 17 sati pregovora. Radi se o trećem paketu pomoći Grčkoj. Lijeva vlada Aleksisa Ciprasa je od januara pokušavala da razbije evropsku logiku spašavanja koja se sastoji od štednje i privrednih reformi. Cipras pokušava da mobiliše protiv politike štednje, nadajući se podršci prije svega u drugim zemljama evropskog Juga gdje je kriza takođe ostavila razorne posljedice. Nijemci su proglašeni za babarogu.

Angela Merkel, međutim, ponovo igra na saradnju sa socijalističkim predsjednikom Francuske Fransoa Olandom i dobija njegovu podršku i u ovoj stvari. U zajedničkoj posjeti Atini, dvoje državnika demonstriraju da su na istoj liniji. Nakon novih izbora u Grčkoj – koje dobija sada pocijepana Siriza premijera Ciprasa – Grčka pristaje na oštre mjere štednje. No ova krizna drama ima više od tri čina i još nije došla do posljednjeg.

Kriza treća: Iran

Dvanaest godina pregovora, maratonski sastanci, probijanje rokova, ali onda konačno 14. jula u Beču: dogovor o iranskom nuklearnom programu. Nema države na svijetu koja će biti podvrgnuta tako strogim provjerama atomskog programa – sljedećih 25 godina se kontrolišu sve aktivnosti na tom polju, obogaćivanje uranijuma je ograničeno. Zauzvrat, Zapad postepeno ukida ekonomske sankcije, ali zadržava pravo da ih ponovo uvede ukoliko se Iran ogluši o klauzule dogovora.

Njemačka je imala svoju ulogu u pregovorima, kao jedina zemlja koja je pridružena rundi, a da nije stalna članica Savjeta bezbjednosti. Teheran ima posebno povjerenje u Njemačku, i to iako zvanični Berlin gaji bliske odnose s Izraelom. S druge strane, i druge zapadne zemlje imaju povjerenja u Njemačku čija je privreda posebno ispaštala zbog nemogućnosti da posluje s Iranom. Zgodno je bilo što je šef diplomatije Frank-Valter Štajnmajer već izbliza upoznat s temom – bio je ministar spoljnih poslova i od 2005. do 2009. kada su pregovori s Iranom već bili u igri.

Kriza četvrta: Sirija i izbjeglice

Nakon četiri godine, građanski rat je iz Sirije stigao i u Evropu i posebno u Njemačku. Milioni Sirijaca tokom ljeta kreću put Evrope, njima se pridružuju i izbjeglice iz Iraka, Avganistana, Pakistana, Irana, Eritreje… Njemačka važi za obećanu zemlju i broj tražilaca azila prevalio je milion u ovoj godini. No čak ni najuticajnija zemlja EU nije u stanju da pokrene partnere da prihvate dio izbjeglica. Istočne članice EU za to neće ni da čuju.

Kancelarka Merkel govori o tome da problem treba riješiti na njegovom izvoru, i čak kaže da sirijski predsjednik Asad mora biti posmatran kao dio rješenja. Tek 30. oktobra će u Beču biti održan prvi sastanak posvećen Siriji koji okuplja zaista sve važne aktere – uključujući Saudijsku Arabiju i Iran. Tome je prethodila diplomatska ofanziva u kojoj je Štajnmajer posjetio ove dvije međusobno neprijateljske zemlje. Njemačka se angažuje i vojno – doduše tek nakon napada u Parizu i to avionima koji su namijenjeni za nošenje goriva i izviđanje.

Ostale krize

Stvari u Evropi nisu ružičaste. Solidarnost jenjava, Njemačka je okružena državama u kojima birači sve više povjerenja daju ekstremnoj desnici. Prema anketama, Velika Britanija ide ka tome da napusti EU. Njemačka kancelarka se ove godine čak četiri puta sastala sa britanskim kolegom i to ne računajući razgovore na marginama briselskih samita.

Prekoatlantski odnosi takođe pamte bolje dane, što se najbolje vidi na polju odnosa prema Kini. Dok Njemačka posmatra najmnogoljudniju zemlju svijeta prije svega kao trgovinskog partnera, Sjedinjene Države već su duže vrijeme na kursu konfrontacije s Pekingom.

Njemački ministar Štajnmajer je posjetio ukupno 65 zemalja ove godine. Neka posebna spoljnopolitička strategija kao da ne postoji. Osim ako se tako mogu nazvati stalni napori da se posreduje, da se razni regioni stabilizuju i da se njemačkoj privredi stvore nova tržišta.