Predivna, ali rastrgana Bosna i Hercegovina

Novinarka austrijskog lista Kurier svoje putovanje po Bosni i Hercegovini započinje u Sarajevu gdje je stigla busom iz Beča. Navodi kako ju je u posjet pozvala jedna bečka obitelj podrijetlom iz BiH. "Bosna i Hercegovina je jedna zemlja koja se većinom ne nalazi u planovima za odmor Austrijanaca . A ta zemlja ipak ima što za ponuditi: raznovrsne krajolike, gostoljubive ljude, pitoreskne gradove. I, ne treba zaboraviti, 24 km dugu jadransku obalu", započinje svoj putopis novinarka Susanne Wolf.

U nastavku članka se novinarka nužno osvrće i na rat koji se 1990-ih odvijao u BiH: "Roditelji moje prijateljice su se 1991., šest mjeseci prije početka rata, preselili iz Beograda u Sarajevo i prošli kroz četverogodišnju opsadu njihovog grada. 'Najgore od svega je bila glad', to je jedan od rijetkih detalja koje mi moji domaćini odaju o tom vremenu. Gotovo bez ikakvog poznavanja njemačkog jezika sporazumijevaju se sa mnom gestikulacijama - prekograničnim jezikom srdačnosti - i uz pomoć njihove kćerke. Otac nam nudi tipičnu bosansku kavu, jaku, a majka nam poslije toga čita iz taloga, 'toza': 'Ima dosta ljudi koji su ti blagonakloni'."

Brdoviti krajolici i osmanlijsko remek-djelo

Opisujući svoje dojmove starog grada u Sarajevu - Baščaršije - s malim dućanima i kujundžijama, novinarka napominje da se mogu vidjeti i brojne džamije, "poput Gazi-Husrev-begove džamije, koje podsjećaju na to da je većina stanovnika Sarajeva islamske vjeroispovijesti. Pored se u centru grada nalaze srpske pravoslavne crkve, sinagoge i katoličke crkve." Govoreći o posljedicama rata novinarka Susanne Wolf u Kurieru piše kako brojni spomenici svjedoče o strahotama rata: "Na mnogim kućama su dobro vidljive rupe od metaka - ta zemlja još uvijek pati od posljedica rata. A samo nekoliko uličica pored gradske jezgre, koju su obilježile Osmanlije, započinje četvrt koja je izgrađena u habsburško vrijeme, a koja podsjeća na austrijske gradove."

Putovanje se dalje nastavlja prema Visokom gdje se "usred brdovitog krajolika nalaze 'Visočke piramide'". Autorica teksta u Kurieru podsjeća kako je arheolog Semir Osmanagić prije nekoliko godina postavio teoriju kako su neki od visočkih brda piramide koje je izgradio čovjek te da one potječu iz ilirske epohe te da su time najstarije piramide na svijetu. Službene potvrde za tu spornu teoriju, međutim, nema, napominje novinarka Kuriera.

"Vožnja od Visokog u smjeru mora vodi kroz zelenilo brdovitog područja, pored naselja urezanih u ta brda. Da nema džamija u svakom centru tih naselja, moglo bi se pomisliti da se nalazite u štajerskim brdima. Prije nego smo stigli na obalu, stajemo u Mostaru čija je stara gradska jezgra svjetska baština UNESCO-a", opisuje se u članku Kuriera napominjući ujedno kako turisti na Starom mostu skakače plaćaju za spektakularne skokove u hladnu Neretvu. "To je jedna stara tradicija, da mladi muškarci skaču u rijeku s 21 metra visokog Starog mosta, legendarnog mostarskog mosta. Taj most, remek-djelo osmanskog graditeljstva, 1993. godine je uništen za vrijeme rata u BiH i godinama kasnije rekonstruiran", opisuje austrijska novinarka Stari most u Mostaru.

Rastrganost zemlje

Za nju i njezine pratitelje se put nastavlja dalje prema jugu gdje se sve više mijenja krajolik: "Prije nego što smo na horizontu ugledali more, morali smo dva puta prijeći granicu s Hrvatskom. Magnet za domaće i češke turiste je obalni grad Neum. Taj dio BiH u blizini hrvatske granice je uglavnom naseljen Hrvatima, a to znači: bez džamija, ali ima katoličkih crkava. Ovdje se osjeća rastrganost zemlje: odmah preko puta promenade s njezinim turističkim lokalima se na stijeni otočića ističe ogromna hrvatska zastava. Saznajemo da u Bosni i Hercegovini žive muslimanski Bošnjaci, pravoslavni Srbi i katolički Hrvati koji od rata ne pronalaze više načina da se zbliže - iako je ta zemlja sa svojim multikulturalnim stanovništvom nekoć važila kao najtolerantniji dio Jugoslavije."

Po povratku iz Neuma, austrijska novinarka je posjetila i Blagaj gdje se nalazi poznata tekija (derviški samostan) koja je danas muzej: "Nekoliko kilometara dalje nas čeka drugi vrhunac: slapovi Kravice koji se ulijevaju u tirkizno jezero. Nekoliko hrabrih pliva u hladnoj vodi, drugi se osvježavaju uz rosne kapljice koje stvaraju slapovi - pravo uživanje na 40 stupnjeva Celzijevih. U Sarajevu na naši prijatelji već čekaju i nakon posljednje šalice jake kave, dobivamo blagoslov obitelji Muminović za naše putovanje kući uz riječi: 'Ugodno putovanje i dođite nam ponovo'."

Crnogorsko-albanski prirodni biser

No, prirodnih ljepota na Balkanu nema samo u Bosni i Hercegovini već i, primjerice, u Crnoj Gori, o čemu piše njemački magazin GEO. Pod naslovom "Ovo jezero je nepoznati prirodni biser", GEO u svojoj redovitoj dnevnoj rubrici "Mjesto iz snova" predstavlja Skadarsko jezero na crnogorskoj strani. "Skadarsko jezero se prostire južnim krajevima Crne Gore pa sve do na sjever Albanije. To jezero je najveće slatkovodno jezero na Balkanskom poluotoku. Crnogorski dio jezera je od 1983. godine Nacionalni park i time pod posebnom prirodnom zaštitom. Iako Skadarsko jezero (odnosno Skutari jezero iliti jezero Shkodrës) nakon otapanja snijega i leda u proljeće dosegne sličnu veličinu kao Jezero Garda (Italija), to slatkovodno jezero je većini turista potpuno nepoznato. Pritom taj nezapaženi prirodni biser pruža zapanjujući krajolik i mnoge mogućnosti zabave za turiste: posjetitelji kroz čitavu godinu mogu otkriti prirodne plaže, voziti se biciklom do starih ribarskih sela, tijekom planinarenja tragati za skrivenim pećinama, kajakom se odveslati do jedinstvenih otočkih manastira ili kušati vino od lokalnih vinara", piše GEO.

Istovremeno se, međutim, napominje kako u ljetnim mjesecima u ovom predjelu temperatura zraka može dosegnuti i do 40 stupnjeva Celzijevih te da bi stoga onaj tko želi više toga doživjeti trebao doći u jesenjim ili zimskim mjesecima na Skadarsko jezero.