Pragmatično rješenje: „Bazični sporazum“ dvije Njemačke

Socijaldemokratski državni sekretar Egon Bar nije bio euforičan: „Do sada nismo imali nikakve odnose, sada ćemo barem imati loše odnose – a to je napredak.“ On je pritom mislio na „Bazični sporazum“ odnosno „Osnovni ugovor" koji je on 21. decembra 1972. potpisao sa šefom istočnonjemačke pregovaračke delegacije Mihaelom Kolom. Zvali su ga i „Temeljni ugovor“, što je slikovito, jer se radilo o kamenu temeljcu međusobnih odnosa.

Obaveze obje Njemačke

Na tom papiru je pisalo da se obje Njemačke obavezuju na „normalne, dobrosusjedske odnose na osnovu ravnopravnosti“. Obje strane saglasile su se da se odriču upotrebe sile u međusobnim odnosima. Razmijenili su ambasadore, koji se nisu smjeli tako zvati, pa su ih nazvali „stalni predstavnici“.

Taj ugovor je spadao u takozvanu „novu istočnu politiku” socijalno-liberalne vlade pod socijaldemokratskim kancelarom Vilijem Brantom. Sve to zbivalo se u opštoj klimi popuštanja u Hladnom ratu. Samo nekoliko mjeseci ranije dvije supersile, SAD i SSSR, potpisale su SALT I – prvi sporazum koji ograničava broj interkontinentalnih raketa sa atomskim bojevim glavama. Godinu dana prije toga, 1971, zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu potpisale su sporazum o statusu Zapadnog Berlina.

Vili Brant kao pokretač

Vili Brant je šezdesetih godina prošlog vijeka bio gradonačelnik zapadnog dijela podijeljenog grada, a Egon Bar njegov portparol. Oni su još tada shvatili da se sa komunistima „tamo preko“ može razgovarati. Godine 1963. isposlovali su prvi sporazum o propusnicama, koji je građanima Zapadnog Berlina omogućavao posjete Istočnom Berlinu. 

Kada je Brant 1969. postao zapadnonjemački kancelar, on i Bar su nastavili istim putem, samo na širem planu. „Moskovski ugovor“ koji je potpisan 1970. doveo je do potpisivanja niza sličnih sporazuma sa istočnoevropskim, komunističkim državama. Slijedeće, 1971. godine, „Tranzitni sporazum“ omogućio je ljudima iz Zapadne Njemačke da putuju u Zapadni Berlin preko istočnonjemačke teritorije. A sporazum o putovanjima dozvoljavao im je posjete Istočnoj Njemačkoj.

Odustajanje od maksimalnih zahtjeva

Principi tih sporazuma uvijek su bili isti: obje strane odriču se maksimalnih zahtjeva, jer ionako nisu bili realno sprovodljivi. Ali, nisu ih se principijelno odrekli. Tražena su pragmatična rješenja za postojeće probleme.

„Socijalistička partija jedinstva (SED), tada vladajuća istočnonjemačka komunistička partija), htjela je da probije spoljnopolitičku blokadu“, kaže Jan Lipinski sa Herderovog instituta u Marburgu koji se bavi istorijskim istraživanjima istočne Evrope. On dodaje da je istočnonjemačko državno rukovodstvo imalo cilj potpunog međunarodnopravnog priznanja: „To je Zapadna Njemačka morala da odbije, zbog ponovnog ujedinjenja koje je bilo zapisano u njenom Ustavu, kao i zbog nadležnosti četiri sile pobjednice.“

Zapadna Njemačka je s druge strane godinama insistirala na tome da jedina zastupa kompletan njemački narod. Državama koje su priznale Istočnu Njemačku, Zapadna Njemačka je prijetila posljedicama koje su mogle ići do prekida diplomatskih odnosa. Kompromis je za Zapadnu Njemačku značio da u „Bazičnom ugovoru“ odustaje od isključivog prava na zastupanje njemačkog naroda, a bez formalnog priznanja Istočne Njemačke. 

Otpor protjeranih

Vladajuća koalicija socijaldemokrata i liberala naišla je na otpor njemačkih demohrišćana koje su predvodili Franc-Jozef Štraus (bavarska Hrišćansko-socijalna unija, CSU) i Rajner Barcel (Hrišćansko-demokratska unija, CDU). Istoričar Manfred Gertemaker kaže da su te sestrinske stranke Unije manje-više bile prinuđene na takav stav. Dvanaest miliona Nijemaca proteranih iz istočnih područja, koji su se skrasili u Zapadnoj Njemačkoj, bili su uglavnom glasači tih stranaka, a odbijali su bilo kakav kompromis s komunističkim vlastima na istoku.

„Međutim, Unija nije bila principijelno protiv nove istočne politike, već je slijedeći držanje Rajnera Balcea – ne može tako – odbijala samo to što je Egon Bar dogovorio u Moskvi i što je proželo Varšavski sporazum i kasnije Bazični sporazum“, kaže Gertemaker.

Posjete sa Zapada kao problem

I istočnonjemačka komunistička vlast imala je problema da „svari“ novi sporazum. Do kraja 1973. je , na osnovu sporazuma, osam miliona zapadnonjemačkih građana putovalo u Istočnu Njemačku. Istoričar Lipinski kaže da je zadatak Ministarstva za državnu bezbjednost bio da priguši i poništi posljedice tog društvenog otvaranja. Broj nezvaničnih saradnika Štazija – istočnonjemačke državne bezbjednosti – povećao se između 1970. i 1975. sa 100.000 na 180.000.

DDR je kao dobitak uknjižio to što je zaista probio svoju spoljnopolitičku izolaciju. Poslije potpisivanja sporazuma sa Bonom, skoro sve zemlje svijeta uspostavile su diplomatske odnose i sa Istočnom Njemačkom. A 18. septembra obje njemačke države postale su i punopravne članice Ujedinjenih nacija.

ns/dd (epd)