Počasno Srce Sarajeva Zavrtanju?

U konkurenciji za Šuplje Srce Sarajeva ove godine je i dokumentarni film Zavrtanje čiju režiju potpisuje Didibe Mufaki. Kritika je jednoglasna u ocjenama da se radi o remek-djelu filmske umjetnosti. Film producentske kuće Prva tama prati, iz minuta u minut, spasavanje nacionalne avio kompanije afričke države Nova Gvineja Bisao i Tobango. Tu je tešku zadaću Državni savjet, s predsjednikom države Bakele Mandinga na čelu, povjerio predsjednikovoj supruzi Kekele Mandinga.

Prva dama je do udaje radila kao stjuardesa, kojom prilikom je ostvarila preko 10.000 milja u vazduhu, što je prevladalo da između više kandidata upravo njoj bude povjerena ova važna zadaća.

Film bilježi kako gđa Mandinga odmah po preuzimanju funkcije uštede na letovima kompanije (koja ima flotu od preko trideset zrakoplova) ostvaruje preuzimajući kontrolu ne samo nad flotom nego i nad kontrolom letenja.

Nakon što otpusti par iskusnih kontrolora, koji su se pobunili protiv isključivanja nekoliko velikih radara zbog visokih računa za struju, sama preuzima navigaciju pod plavim nebom Nove Gvineje Bisao i Tobango.

Uvodi i novi kućni, tj. kabinski red u letjelicama. Putnici su obavezni da plaćaju korištenje pojasa, a naplaćuju se i usluge toaleta. Broj stjuardesa je smanjen na jednu po avionu. Neke su premještene u kontrolni toranj, neke otpuštene, zbog prigovora na novu politiku uprave, a nekima je povjereno pilotiranje, nakon što su otpušteni piloti koji su u slobodno vrijeme radili kao vozači za privatne taxi-kompanije.

Putnici su također, zbog odražavanja čistoće, obavezni skinuti obuću pri ulazu u avion, a obavezne pape se također naplaćuju. Gledanje filmova i slušanje muzike besplatno je samo u biznis-klasi, koju koriste pretežito članovi Državnog savjeta i njihove šire porodice.

Gospođa Kekele Mandinga uspjela je prihode uvećati i odlukom da su putnici dužni platiti listanje ili čitanje (cijena je ista) fly&buy magazina, čiji sadržaj uglavnom čine izvješća o rekordnim uštedama, među kojima je najveća ona ostvarena na kerozinu. Zahvaljujući upravo odluci da se novac za kerozin preusmjeri na otplatu dugova za nabavku cisterni, većina zrakoplova ne leti. To je razlog da je prva dama NoGiBiToAir-a dobitnica međunarodne nagrade direktori(ca)ma kompanija sa najmanjim postotkom udesa.

Putnici su zadovoljni, posebno oni koji se boje letenja. Vrijeme koje provedu u zrakoplovu na zemlji, od nepolijetanja do neslijetanja, prođe im brzo, jer tokom obavezne probe maski za kisik pusti im se omamljujući plin. Hit je i novi slogan kompanije – no fly no die. Kao razlog za zadovoljstvo putnici navode činjenicu da nema više dugih redova za bezbjednosnu provjeru putnika i prtljaga. Taj uspjeh, koji zračnu luku pod upravom gđe Kekele Mandinga čini jedinstvenom u svijetu, postignut je organizacionim prestrukturiranjem. Naime, putnici na ulazu kupuju brojeve, i čekaju u kafeima i restoranima da ih bezbjednosna služba prozove. Zbog toga mnogi dolaze dan ranije, kako bi bili sigurni da neće propustiti let. Broj osigurava mjesto za sjedenje, tako da ga moraju kupiti i oni koji samo prate putnike, jer je zadržavanje osoba bez prtljaga u čekaonici zabranjeno.

U jednoj sekvenci filma menadžerica Kekele Mandinga objašnjava da ne razmišlja još o prodaji kompanije članovima Državnog savjeta jer je cijena dionica na međunarodnim berzama još uvijek visoka. Kako bi je učinila povoljnijom za domaće kupce, ona planira rasprodaju zrakoplova kojom bi se finansirala reorganizacija svih manjih aerodroma u outlet tržne centre i tržnice rabljenih automobila.

U drugom dijelu filma kamera prati glavnu junakinju na novom zadatku. Naime, Državni savjet, zadovoljan uštedama i reorganizacijom NoGiBiToAir-a, povjerio je gospođi Mandinga upravu nad vodosnabdijevanjem Mahališija, glavnog grada Nove Gvineje Bisao i Tobanga. Iako je grad okružen velikim brojem izvora pitke vode, građani je u svojim stanovima nemaju od deset sati uveče do sedam ujutru. Razlozi su veliki gubici u zastarjelom cjevovodu.

Film bilježi kako prvi potezi prve dame Nove Gvineje Bisao i Tobanga ulijevaju nadu u suha grla. U cilju sprečavanja daljeg oštećivanja cjevovoda gospođa Kekele Mandinga sasvim zavrće protok vode. Time smanjuje broj stomačnih oboljenja izazvanih ešerihijom i dalje oštećivanje cjevovoda. Po hitnom postupku odobrava gradnju hotelskih kompleksa u blizini izvorišta, u tzv. vodozaštitnim zonama, koji će dijelom biti finansirani prodajom izvorišta kompaniji Coca-Cola, a dijelom iz carine na uvoz flaširane vode. Građani su upućeni da prazne plastične boce koriste za defekaciju, budući da ni kanalizacija nije u funkciji. Međunarodna zajednica, oduševljena odlučnošću i kooperativnošću prve dame, obezbijedila je iz PIPA fondova sredstva za edukaciju o suhoj defekaciji (u za to posebno opremljenim čučionicama), zagovarajući carinske olakšice za boce sa širim grlićima. Papirne pelene ostaće u slobodnoj prodaji, ali obilježene akciznim markicama. Pod akcizni režim stavljaju se i sredstva protiv žohara.

(Međunarodna zajednica izuzetno je zadovoljna radom gospođe Kekele Mandinga, govori u kameru visoki dužnosnik iz Brisela, tvrdeći da je jedina prepreka da Nova Gvineja Bisao i Tobango pristupi Evropskoj uniji bez pregovora ta što se nalazi u Africi.)

Kao dokaz visoke socijalne svijesti i brige za potrebe građana, gđa Kekele Mandinga je otvorila javne tušione, po ugledu na javne kuhinje. Tuširanje u trajanju od jedan minut s prekidom između dvadesete i četrdesete sekunde radi sapunjanja je za sve građane koji uredno plaćaju RTV pretplatu besplatno i dostupno jednom dnevno. (Tehnička proba je, nažalost, završila tragedijom: pet penzionera doživjelo je srčani udar kada je iz tuševa počeo šištati zrak. Ovo je ujedno i jedna od najpotresnijih scena u filmu.)

Sanitarna higijena obavlja se vlažnim maramicama, koje građani kupuju u balama putem sindikata na lizing s fiksnom kamatom od 13% i grejs periodom od dva dana. Banka ovu uslugu nudi pod sloganom: ako mi je život usran, ja nisam.

Gospođa Mandinga, pri kraju filma, pregovara s direktorom vodećeg kablovskog operatera ShiTube da se vodovodne i kanalizacione cijevi iskoriste za provođenje optičkih kablova, kako bi se demokratski procesi na društvenim mrežama još više ubrzali.

Film se završava ponudom Državnog savjeta prvoj dami da po saniranju vodovoda i kanalizacije pređe na sanaciju zdravstva.

Film traje devet sati, a Sarajlije će ga moći gledati nakon SFF-a putem kablovske mreže, svaki dan od deset uveče do sedam ujutru.