Posljednji diktator Europe

Skoro nitko prije 20 godina nije pomišljao na to da će Aleksandar Lukašenko na Zapadu važiti kao "posljednji diktator Europe". Ni političari, a ni stručnjaci nisu tada, 10. srpnja 1994., vjerovali u njegovu pobjedu na predsjedničkim izborima. Navodno je više od 80 posto Bjelorusa glasovalo za njega.

Prvi put je Lukašenko, voditelj jednog državnog poljoprivrednog gospodarstva, pobijedio na parlamentarnim izborima 1990. godine. Kao zastupnik u Vrhovnom sovjetu (najviši zakonodavni organ u bivšem Sovjetskom Savezu) je katkad bio na strani komunista, katkad na strani nacionalista. Lukašenko je bio predsjedatelj Odbora za borbu protiv korupcije. U temperamentnim govorima je u parlamentu verbalno stalno napadao predstavnike komunističke nomenklature i tako postao omiljen u narodu.

Stručnjaci smatraju da je njegova pobjeda na predsjedničkim izborima 1994. bila rezultat prosvjednog ponašanja birača. Ljudima je tada bilo dosta vladavine komunista, hiperinflacije i drugih gospodarskih problema. Ali ni pristaše tada 39-godišnjeg novog predsjednika nisu vjerovale da će Lukašenko tako dugo ostati na vlasti.

Ne bez ruske pomoći

No, u čemu je tajna političke dugovječnosti Lukašenka? Bjeloruski politolog, Aleksandar Klaskovski, smatra da je to, s jedne strane, Lukašenkov populizam, a s druge strane igraju ulogu mali zahtjevi bjeloruskih glasača. Klaskovski kaže da je većina ljudi zadovoljna s relativno stabilnim životnim standardom, iako je on daleko niži od zapadnoeuropskog. "Postoji garancija za zapošljavanjem. Ukupno gledano je to 'remake', nova verzija sovjetskog života, gdje se ne mora puno raditi i misliti", kaže Klaskovski u razgovoru za Deutsche Welle.

Međutim, najvažniji ključ Lukašenkovog uspjeha je, kaže taj politolog, silna financijska pomoć iz Moskve. Prema procjenama bjeloruskih stručnjaka ta pomoć u obliku izravnih ili neizravnih subvencija godišnje iznosi i do deset milijardi američkih dolara. Minsku se ustupaju niske energetske cijene i trgovačke pogodnosti. Tako Rusija isporučuje naftu koja se dalje prerađuje u bjeloruskim rafinerijama. Najveći dio bjeloruskih izvoznih proizvoda ide u Rusiju. Osnivanjem Euroazijske gospodarske unije, sastavljene od Rusije, Kazahstana i Bjelorusije, Minsk se nada u daljnje carinske olakšice i višak prihoda od tri do četiri milijarde američkih dolara godišnje.

Klaskovski, osim toga, podsjeća da je samo ove godine Bjelorusija vjerovnicima morala vratiti dug od više od tri milijarde američkih dolara. Financiranje stranim sredstvima, odnosno uzimanje kredita je dosad bilo moguće samo s Kremljem. Kako Lukašenko nije spreman na političke i gospodarske reforme, približavanje Zapadu je isključeno. "Time su za Minske veoma ograničene mogućnosti financiranja od strane Međunarodnog monetarnog fonda", navodi taj stručnjak.

Moć zastrašivanja

Na značajnu financijsku, gospodarsku, političku i vojnu podršku Rusije upućuje i Valerij Karbalevič iz bjeloruskog istraživačkog centra "Strategia". Lukašenkov sustav moći bez te pomoći ne može preživjeti, kaže taj stručnjak u razgovoru za DW: "Usto dolazi potlačivanje i čak uklanjanje kritičara režima. To je dovelo do toga da su mnogi politički aktivni ljudi napustili Bjelorusiju."

Stanislav Šuškevič, prvi šef države u neovisnoj Bjelorusiji, s tim u svezi podsjeća kako je Lukašenko u prve dvije godine njegove vladavine ponovno uništio tu mladu demokraciju. "Prvo su mediji monopolizirani, a onda odmah ukinuta lokalna samouprava." To je stvorilo atmosferu straha na kojoj se temelji današnji režim, napominje Mihail Pastuhov. On je nekada bio sudac prvog uspostavljenog Ustavnog suda te zemlje. "Temelj sadašnjeg sustava u Bjelorusiji je strah. Ljudima se stalno pokušava dati do znanja da se svaki izraz nezadovoljstva brutalno suzbija", kaže Pastuhov.

Hoće li Lukašenko iskoristiti krizu u Ukrajini?

Stručnjaci ističu da aktualni rusko-ukrajinski sukob, kako kod bjeloruskog vodstva, tako i kod stanovništva, izaziva strah. Lukašenko uviđa da Rusija može predstavljati opasnost, ali istovremeno ukrajinsku krizu promatra kao as u rukavu, kojim želi učvrstiti svoju moć, uvjeren je Valerij Karbalevič.

Prema riječima tog sociologa, stanovništvo Bjelorusije se plaši promjena. Prije svega mediji, koje kontrolira država, ljudima poručuju da bi bjeloruska oporba promjenom vlasti donijela samo kaos i anarhiju, pa čak i rat, kaže Karbalevič. Dodaje da je Lukašenko stoga već našao svoj moto za predsjedničke izbore 2015. godine: "Lukašenko i stabilnost ili promjene i kaos." Karbalevič s tim u svezi napominje da bi bez krize u Ukrajini situacija za Lukašenka pred predsjedničke izbore naredne godine bila nepovoljnija.