Posljednja grčka šansa?

Europska kriza ne prestaje. EU je ponovo pred kriznim sastankom predsjednika država i vlada. Ponovo je na dnevnom redu samo jedna tema: grčka drama. I ponovo nitko ne zna hoće li to biti kraj jedne krize koja traje već pet godina ili će se u završnici - kao i inače često - igrati još jedan produžetak. Mora li Grčka napustiti eurozonu? Hoće li doći do često prizivanog "grexita" ili će Grčka dobiti posljednji, zaista posljednji rok i zadržati zajedničku europsku valutu?

Jedno je jasno već prije početka summita: živci su napeti. Strpljenje je pri kraju, i kod Grka kao i kod ostalih 18 članica euro-zone. Gotovo posvuda - i u Njemačkoj - postavlja se pitanje, jesu li Grci previše riskirali u toj igri pokera, nije li vrijeme da se okonča tu tragediju. Jer, tako misle brojni skeptici, Grčkoj se ne može pomoći. Ona se iz kaljuže može izvući samo proglašenjem stečaja i bez eura. Iako tada prijeti humanitarna katastrofa. Ali, tada bi EU pomogao Grcima.

Stravično visoki dugovi

Tsiprasova vlada, naravno, stvari vidi drukčije. Ona zahtijeva solidarnost, stalno smatra da samo što nije postignut dogovor i vjeruje da Grčka može biti spašena politikom lijeve vlade. Ta politika je jednostavna: reprogramiranje dugova i provođenje samo onih reformi koje ona smatra djelotvornim. Ali, vjerovnici ne žele pristati na taj kurs. Oni žele dalekosežne reforme i tek tada će dati novac.

Stvarni problem je zacijelo nešto drugo. Europska politika spašavanja - koju znatno određuje Njemačka - pomogla je u svjetskoj financijskoj krizi da na noge stanu Portugal, Španjolska, Cipar, Latvija i Irska. Italija se reformira, Francuska također, iako jako sporo. Samo u Grčkoj ekonomski lijekovi ne djeluju. Politika štednje je krivi lijek, kažu u Ateni. To je točno u slučaju Grčke, jer tamo su se krediti nagomilali u strahovito visoke dugove i vjerojatno nikad neće moći biti vraćeni. A vjerovnici su isto tako taoci tih dugova kao i Grčka.

Proglašenje bankrota Syrize

Grčka u ovih pet turbulentnih, depresivnih i deprimirajućih godina proživljava posljedice trajne državne krize. Država ne funkcionira. Ona je klijentelističko društvo bez funkcionirajuće uprave. Grčka nije više u stanju zaraditi više novca, a manje trošiti, što je ključno kako bi koliko-toliko gospodarski stala na noge. Čak ni lijeva koalicija Syriza nije u ovih pet mjeseci od preuzimanja dužnosti uspjela zaustaviti izbjegavanje bogatih da plaćaju poreze, otkriti milijarde eura ilegalno sklonjenog novca na inozemnim računima i doći do njega. To je proglašenje neuspjeha za socijalističku ljevicu.

Umjesto toga je Atena u unutarnjoj politici demagoški napadala MMF, EU i Njemačku, povremeno flertala s Moskvom i inače bez rezultata se borila iz runde u rundu pregovora. Rezultat je da su svi nervozni, čak i Europljani koji imaju simpatije prema Syrizi - kao što su predsjednik Europske komisije Juncker i predsjednik Europskog parlamenta Schulz. Ali, s time bi se još moglo živjeti.

Oživljavanje starih slika neprijatelja

Puno je gore to što euro - zamišljen kao simbol europskog ujedinjavanja - razdvaja EU. Da ponovo oživljavaju stare slike neprijatelja. Da u brojnim članicama EU-a sve više jačaju krajnje desne i krajnje lijeve stranke. I da se sve više građana EU-a pita: Nije li cijena ove neuspješne politike prema Grčkoj previsoka? Treba li doista prihvatiti kršenje svih pravila i svih ugovora kako bi se Grčku zadržalo u eurozoni?

Susret predsjednika država i vlada ovoga ponedjeljka možda je posljednja šansa da se spasi Grčku i euro. Ali, rane proteklih godina i mjeseci su duboke, dublje nego neki privremeni dogovor. Jer, osnovna vrijednost EU-a u proteklih gotovo 60 godina bio je uvijek kompromis. Sad ponovo postoje pobjednici, poraženi, žrtve. To je i mentalno katastrofalan razvitak.