"Posljednja adresa" za žrtve staljinizma
8. septembar 2019
Tanja Hartmann je svoj govor napisala na dvije stranice. No čim je počela čitati, zagrcala je od suza. Plakala je i njena majka. U rukama ona drži malu metalnu ploču. Na tabli veličine 11 puta 19 centimetara, koja sada visi na kući u njemačkom gradiću Treffurtu, piše: "Ovdje je živio Heinz Baumbach, instalater, rođen 1926., uhićen 10.5.1952., osuđen na smrt 16.7.1952., strijeljan u Moskvi 23.10.1951., rehabilitiran 1996." To je jedna od 980 spomen ploča ruske zaklade "Posljednja adresa", i prva takva u Njemačkoj.
Za obitelj Tanje Hartmann je time dugogodišnja i mučna potraga za njenim djedom Heinzom Baumbachom privedena kraju. On je netragom nestao 10. svibnja 1952., nakon što ga je jedan lokalni policajac pozvao da dođe u obližnju vijećnicu.
"Bježi na zapad!"
Majka Heinza Baumbacha je odmah imala loše slutnje i rekla mu je: "Bježi na zapad!" Tada još nije postojao zid u Berlinu i granica između Zapadne i Istočne Njemačke, koja se nalazila samo nekoliko minuta hoda od kuće, nije bila kontrolirana. No Heinz, koji je bio uvjeren da ništa nije skrivio i da je sve samo neka zabluda, nije ju poslušao i otišao je u vijećnicu. I tu mu se gubi svaki trag.
Šest mjeseci kasnije je Baumbacha jedan sovjetski vojni sud osudio zbog "anti-sovjetskih aktivnosti" i izrekao mu smrtnu kaznu. Malo nakon toga on je u Moskvi i ubijen. Na njegovoj posljednjoj adresi u tirinškom Treffurtu mu je sada odana posljednja počast. Obitelj njegove unuke Tanje Hartmann je tek prije nekoliko tjedana, zahvaljujući novinaru Mariju Bandiju, koji je podrijetlom iz Rusije, ali živi u Berlinu, saznala za postojanje projekta "Posljednja adresa".
Još od 1993. obitelj pokušava doznati nešto o sudbini nestalog djeda. "Kada smo za tu zakladu saznali, nismo oklijevali ni trenutak. To je posljednji izraz poštovanja koje možemo iskazati Heinzu Baumbachu", kaže Tanja Hartmann.
O sudbini žrtava staljinističkog terora u DDR-u niti je tko govorio, niti se to smjelo. 1966. je u Treffurt stiglo jedno lažno uvjerenje o smrti u kojem je pisalo da je Heinz Baumbach navodno umro prirodnom smrću 1954. No 30 godina kasnije, 1996., stigla je iz Moskve i potvrda o rehabilitaciji, priča njegova unuka.
Udruge žrtava u Njemačkoj
Ova prva "Posljednja adresa" u Njemačkoj je pronađena zahvaljujući berlinskoj udruzi "Logorska zajednica Vorkuta/GULag Sovjetski Savez". Kratica "Gulag" označava čitavu mrežu kaznenih i radnih logora koja je postojala u Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljinovog režima. Jedan od najvećih i najpoznatijih je logor u Vorkuti.
Otac Stefana Krikowskog, koordinatora Udruge, početkom 50-ih godina je i sam bio žrtva progona. Johannes Krikowski se kao mladić zalagao za slobodne i tajne izbore, kasnije je zbog navodne špijunaže za francusku tajnu službu osuđen na 25 godina zatvora u Vorkuti. Kada se 1955. tadašnji njemački kancelar Konrad Adenauer dogovorio o povratku posljednjih njemačkih ratnih zarobljenika, na slobodu su puštene i tisuće političkih zatvorenika, među njima i Johannes Krikowski.
No sve do smrti 2007. je njegov otac bolovao od posttraumatičnog sindroma, kaže Krikowski. Da bi barem donekle shvatio što je njegov otac prošao, Stefan je kasnije skupa s još trojicom ranijih zatočenika Gulaga otputovao u Vorkutu. On smatra da je njegova obveza posvetiti se prisjećanju i odavanju počasti žrtvama Gulaga, priča Krikowski.
Suradnja s Memorialom
Nikolaj Ivanov je kustos projekta "Posljednja adresa" u Sankt Peterburgu, a koji je osnovan 2014. godine. Njemačka je sada šesta zemlja u kojoj je postavljena neka od spomen-ploča. "Mi želimo skrenuti pozornost na sudbinu malih ljudi i pokazati kako je tada lako bilo prikrivati zločine", kaže on.
Anke Giesen iz njemačkog ogranka organizacije Memorial, koja se bavi žrtvama staljinističkog terora, vrlo je zadovoljna projektom "Posljednja adresa". "Tu se još jednom vidi kako na obitelj djeluje kada neka osoba naprosto nestane i čovjek godinama o njoj ništa ne čuje", kaže ona. Ta bol se onda prenosi s generacije na generaciju.
Giesen kaže da će aktivisti Memoriala ubuduće pokušati i na druge kuće postaviti table. Ali za razliku od njemačkog "kamenja spoticanja", koje podsjeća na žrtve Holokausta i koje se postavlja na ulicu, za stavljanje tabli na zid kuće potrebna je dozvola vlasnika. A to nije uvijek jednostavno.