Posljednja žrtva Berlinskog zida
5. februar 2019
Onaj ko tu ima baštensku kućicu može za sebe da kaže da je srećan. Ljeti sve miriše na ruže i roštilj. Tipična idila malih bašta. Kolonija „Harmoni" jedna je do 900 takvih u Berlinu. No, prije 30 godina imala je jednu manjkavost, Zid je bio udaljen samo nekoliko koraka. Iza je bio kanal koji spajao Špreju na istoku i luku Bricer na zapadu. Ovdje su 5. februara 1989. dvojica mladića htjeli da ostvare svoju veliku čežnju – za slobodom.
Kris Gifroj i njegov prijatelj Kristijan sakrili su se u jednoj šupi i posmatrali mjesto za kojim su čeznuli – Zapadni Berlin. Neposredno prije ponoći, dvojica izbjeglica neotkriveni su prešli preko tri metra visokog zida na istočnoj strani. Sljedeća prepreka bila je isto toliko visoka žičana ograda. Približavali su joj se kradom kada su se upalili reflektori i začule sirene. Vjerovatno su dotakli signalnu ogradu.
Naredba za pucanje ukinuta je dva mjeseca kasnije
No, uprkos tome, nisu vjerovali da im je život u ogromnoj opasnosti. Od prijatelja su čuli da je naredba o pucanju ukinuta zbog toga što je švedski premijer stigao u državnu posjetu DDR-u. Smatrali su da bi, ako im i ne uspije bijeg, uskoro svakako bili deportovani na Zapad. To je Krisa Gifroja odvelo u smrt.
Graničari su otvorili vatru i jedan metak je 20-godišnjeg kelnera pogodio pravo u srce. Njegova smrt izazvala je međunarodne proteste. Početkom aprila 1989, predsjednik DDR Erih Honeker, sedam mjeseci prije pada Zida, naređuje da se više ne puca na izbjeglice.
Kris Gifroj bio je poslednja žrtva koja je pala na Berlinskom zidu.
Pomen u Kapeli pomirenja
Na 30. godišnjicu ubistva Krisa Gifroja, u Kapeli pomirenja u Berlinu služi se pomen. Ta mala bogomolja od gline i drveta nalazi se na sred nekadašnje granice i dio je Memorijalnog centra Berlinskog zida. Od 2005. se skoro tokom čitave godine održavaju pomeni za one koje je sudbina zatekla na Zidu.
U Gifrojevom slučaju to je sjećanje na mladog čovjeka koji nije htio da služi vojsku zbog čega nije mogao da završi školu. Maštao je da postane glumac ili pilot.
„Dokle god se čitaju biografije žrtava dotle će one biti dio sadašnjosti", kaže za DW direktor Memorijalnog centra Aksel Klauzmajer. „Njihove sudbine pokazuju kolika je morala da bude patnja i koliko jaka želja za slobodom."
Klauzmajer naglašava koliko je važno sjećanje. Nema toga što je završeno ili zaključeno. Istoričar smatra da se tako stvara identitet, „koji nam pomaže da razumijemo sadašnjost u kojoj održavamo sjećanje živim".
To posebno dobro funkcioniše u Memorijalnom centru Berlinskog zida sa tzv. „Prozorom sjećanja" i fotografijama žrtava. Ispitivanja su pokazala da najveći broj posjetilaca na taj način ostvaruju emocionalan i individualan pristup apstraktnoj temi podjele Njemačke.
„Diktature se mogu pobijediti mirnim putem"
Interesovanje je ogromno. Iz godine u godinu sve više ljudi iz čitavog svijeta želi da vidi originalne ostatke Zida. Godine 2018. bilo je više od milion posjetilaca. Posjetioci iz Njemačke, kaže Klauzmajer, često povezuju lična sjećanja i porodične priče sa unutar-njemačkom granicom. Strani turisti dolaze često s jedim ciljem: da vide Zid. Pored posjetilaca iz Sjeverne Amerike i zapadne Evrope, put do Memorijalnog centra u ulici Bernauer štrase često nalaze turisti iz Južne Koreje.
„Za njih je posjeta naravno direktna i emocionalna veza sa svojom zemljom", kaže Klauzmajer. Berlin i njegova mjesta sećanja su za ljude iz te podijeljene azijske zemlje mjesta nade. Priča o tome kako se prevladao Zid pokazuje sljedeće: „Diktature mogu da se pobijede mirnim putem, ako politički okviri to dozvoljavaju".
„Mi Nijemci smo najsrećniji narod na svijetu"
Kako i zašto je to u Njemačkoj uspjelo – i to se može osjetiti u Memorijalnom centru. „Mi Nijemci smo sada najsrećniji narod na svijetu", izjavio je gradonačelnik nekadašnjeg Zapadnog Berlina Valter Momper dan nakon pada Berlinskog zida.
Kris Gifroj, nažalost, nije dočekao to slavlje u novembru 1989. Njegova želja za slobodom bila je toliko jaka da je zbog nje rizikovao i sopstveni život. I izgubio ga – zato što je vjerovao glasinama.
„Zidovi mogu da ubiju ljude", sa žaljenjem konstatuje direktor Memorijalnog centra Klauzmajer. Pritom on misli i na zidove 21. vijeka. Ali, ljudi ne dozvoljavaju da ih zidovi zaustave. „Toga bi trebalo da budemo svjesni kada diskutujemo o vojnom obezbjeđivanju granica."