Međunarodni dan porodice

U BiH nema opsežnijih istraživanja na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi realnu sliku prosječne porodice. Ona zavisi od brojnih faktora: stepena obrazovanja, političkih te socio-ekonomskih prilika. Pri osnivanju porodice, mladi u BiH o mnogo čemu razmišljaju. Hoće li naći posao? Gdje će živjeti? Da li će imati dovoljno uslova za kvalitetan odgoj djece? Kakva je politička i sigurnosna situacija? To su samo neka od brojnih pitanja koja mladi u ovoj zemlji postavljaju prije osnivanja porodice. Alma i Edin vjerovali su da imaju uslove za osnivanje porodice.

„U brak smo stupili sa završenim fakultetima i zaposleni, tako da smo sa finansijske strane u početku bili potpuno nezavisni. Moj suprug Edin i ja smo u prvoj godini braka uzeli kredit i kupili kuću, a onda se situacija zakomplicirala“, priča Alma Adilović-Crnomerović. Nakon stupanja u brak i kupovine kuće Alma je ostala bez posla, jer poslodavac nije imao razumijevanja za njenu namjeru da osnuje porodicu.

„Moj tadašnji poslodavac je smatrao da ću uskoro ostati u drugom stanju i nisu željeli plaćati moje porodiljsko odsustvo. Naredne dvije godine bila sam bez posla. U tom periodu smo dobili i prvo dijete. Edinova plata nije bila dovoljna i tog se razdoblja nerado sjećam. Bez pomoći drugih članova naših porodica, zaista ne znam kako bismo uspjeli. Podrška države je minimalna, socijalna naknada za porodilje ponižavajuće niska, a sa biroa me niti jednom nisu zvali za eventualno zaposlenje“, kaže Alma. Alma se ipak uspjela zaposliti u jednoj privatnoj firmi sa „zadovoljavajućim primanjima“. Ona i Edin odlučili su proširiti porodicu.

Uloga društva i države

„Odluku smo donijeli uprkos općoj nesigurnosti, besparici, potpunoj destimulaciji države po pitanju porodice i zaštite djece. Sada smo četveročlana porodica, djeca su u vrtiću, tako da se naša radna sedmica uglavnom svodi na rano ustajanje, spremanje djece i odlazak u vrtić, nakon čega suprug i ja idemo na posao. Radno vrijeme je dugo, a obaveze prema djeci obimne tako da gotovo i nemamo vremena za neke slobodne aktivnosti. Djeci želimo pružiti koliko-toliko sigurno okruženje i utočište. Država i društvo u tom smislu ne pružaju nikakvu podršku porodicama u BiH, tako da su porodice ovdje prepuštene same sebi“, kaže Alma.

„Zbog stanja u našem društvu nebrojeno puta smo razmišljali o napuštanju BiH, ali je moja veza sa roditeljima i sestrama, kao i suprugina sa svojom porodicom nešto što nas još uvijek motivira da ostanemo u ovoj zemlji. Što se tiče naših planova za budućnost, bojim se da oni ne mogu biti ambiciozni poput, na primjer, planova nekih zapadnoevropskih porodica. Tu smo prilično skromni i gotovo sve se svodi na otplatu kredita i školovanje djece“, kaže Edin Adilović.

On nema razumijevanja za neke pojave, uglavnom karakteristične za zapadna društva, da mlađi bračni parovi zanemaruju brigu o sopstvenim roditeljima ili drugim, starijim članovima porodice.

Briga o starijim članovima porodice

„Roditelje često posjećujemo i pomažemo im koliko god možemo. Neizostavna su druženja nekoliko puta sedmično. Jako nam je bitno da djeca provedu što više vremena i sa svojim nanama i dedama, jer su i oni ti koji će svojom ljubavlju sigurno dati jak pečat njihovom djetinjstvu i odrastanju“, kaže Edin.

Sociolog i dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu Salih Fočo kaže da je u bh. društvu teško definirati prosječnu porodicu, s obzirom na činjenicu da je u BiH u posljednjih 30 godina došlo do velike transformacije kako društva tako i porodičnih odnosa.

„BiH je u mnogim aspektima specifična s obzirom na društvene nedorečenosti, ali i posljedice rata koje su razorile mnoge porodice u ovoj zemlji, tako da je teško definirati model prosječne porodice. Ipak, može se reći da je značajan broj porodica u BiH zadržao određene elemente tradicionalnosti. Tradicionalnost podrazumijeva dosta homogenosti i socijalne kohezije koje porodice na prostoru BiH imaju. Ta se kohezija ogleda i u funkciji onih temeljnih obaveza koje članovi porodica u BiH imaju jedni prema drugima, što je dosta dobro. Stranci često ne mogu razumjeti tu našu solidarnost, tu potrebu da svi članovi porodične zajednice pomažu jedni druge stvarajući tako podnošljivije životne uslove“, kaže dr. Fočo.

Međunarodni dan porodice obilježava se 15. maja, na osnovu posebne rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz 1993. godine.