Ponavljaju li Amerikanci povijesne greške?

DW: Predsjednik Trump je naredio napad na sirijske položaje 6. travnja, točno 100 godinu nakon što su Amerikanci ušli u Prvi svjetski rat. Je li to slučajnost ili se radi o ciljanoj povijesnoj simbolici?

Andrew Bacevich: Siguran sam je to samo slučajnost. Ozbiljno sumnjam da je predsjednik Trump znao za obljetnicu. Oni nije baš posebno „potkovan" kad se radi o povijesti. Za nas promatrače je ionako teško ocijeniti o čemu ovisi Trumpovo djelovanje. Ako ozbiljno shvatimo ono što kaže, to bi značilo da je odjednom otkrio svoju humanitarnu stranu. A to onda znači zapravo da imamo posla s predsjednikom koji je najprije polazio od toga da SAD ima samo minimalni interes za konfliktom u Siriji, i sad odjednom primjećuje da je zanimanje ipak jako veliko. Tako veliko da je raketama gađao Siriju. Ovaj napad je jasno puno više od jednog „uboda iglom", to je jasna vojna poruka. Mislim da je moguće da će predsjednik Assad tu poruku ispravno interpretirati i da će sad promijeniti svoje ponašanje. Ipak je vjerojatnije da će je ignorirati i da je ovo samo početak razvoja koji će biti još kompliciraniji i nasilniji od svega što se događalo do sada. Trenutno ne možemo ni naslutiti kakve će to posljedice imati.

Brian Linn: Kao povjesničar ja ne vjerujem u vezu između ta dva događaja. Ni ja o ovome (napadu, nap. red.) ne znam puno više od drugih ljudi, ali očito je da Trump ima drugačiji stil (ruko)vođenja od Obame. On više reagira nego što taktički odvaguje. Obamin stil je bio metodički, on je anticipirao unaprijed posljedice svog djelovanja. Trumpov stil bih nazvao „taktički", on izravno reagira na nepredviđene događaje.

Neki promatrači su zabrinuti da bi ova vrsta vojne intervencije bez jasne strategije i cilja mogla dovesti do toga da SAD neželjeno „uđe" kompletno u sirijski konflikt. Je li to opravdano iz povijesnog kuta gledanja?

Andrew Bacevich: Apsolutno. Pritom manje mislim na Prvi svjetski rat. Radi se o drugim angažmanima SAD-a koji su u toj regiji trebali doprinijeti primjeni vlasti. I to spominjem zato što je ministar vanjskih poslova Tillerson jasno rekao da je cilj američke politike da se riješe Assada. Ali lekcija koju smo naučili iz povijesti, u Iraku i u Libiji, glasi: riješiti se jednog zlikovca je još najjednostavniji dio. Puno je teže organizirati ono što dođe nakon toga, instalirati vladu nakon diktature. U obje zemlje je to proteklo katastrofalno i bilo je jako skupo. Moramo gledati dakle što ova vlada misli učiniti kako bi taj proces u Siriji protekao bolje. Predsjednik Trump je svoju odluku donio u samo 48 sati. Očito se nije baš savjetovao s ljudima izvan svog najužeg kruga. Je li taj način donošenja odluka pametniji nego što je to bio slučaj kod Georgea W. Busha i Iraka, odnosno Baracka Obame i Libije, to tek treba vidjeti.

Brian Linn: Zanimljivo je da to pitanje postavlja jedan njemački medij. Jer je i Carl von Clausewitz bio Nijemac, i on je bio uvjeren da je rat po svojoj prirodi neuračunljiv. I u 19. stoljeću su mnogi ratovi bili ponajprije reakcija na nešto. Oni su vođeni s kratkoročnim zaključcima, tada se znalo dogoditi da je jednostavno otvoriti vatru na neku korejsku luku zato što se osjećalo provociranim. Ta tradicija traje već 200 godina, ponekad je vojska bila na kaznenoj ekspediciji ili se jednostavno htjelo pokazati tko je gazda. Mi to nazivamo „diplomacija topovnjača". Njezin cilj je zastrašivanje. Ti brodovi bi većinom nakon toga odmah nestali i nije bilo dugoročnih posljedica. Povijesno gledano i ovo sad bi mogla biti jedna akcija kažnjavanja bez dugoročnih posljedica. 

Kako do sada ocjenjujete Donalda Trumpa kao vrhovnog vojnog zapovjednika u usporedbi s njegovim prethodnicima?

Andrew Bacevich: Ono što smo vidjeli kod Trumpa u predizbornoj kampanji i prvim tjednima u Bijeloj kući daje naslutiti da on ima neuravnotežen temperament. On ne razmišlja puno o tome što kaže i čini. Impulzivan je, ne razmišlja o posljedicama. Ovaj se napad uklapa u to. Iznenadna promjena mišljenja američke vlade, kako se to može ocijeniti u slučaju sirijskog konflikta, u glavnim gradovima svijeta će proizvesti sigurno brojna pitanja. Što bi vlastodršci u Pekingu, Moskvi, Pjönjangu i Teheranu trebali misliti o tome? To se ne pitaju samo politički protivnici, već i saveznici. Što li o tome misle Seoul, Tokio ili Berlin?

Brian Linn: Mislim da je to teško ocijeniti, on je tek odnedavno na svom položaju. Svaki povjesničar koji bi sad o tome nešto rekao, govorio bi više iz svog političkog uvjerenja nego na temelju historijske ekspertize. Mi to ocjenjujemo dugoročno i ne na temelju toga što piše "New York Times". To prepuštamo politolozima, stručnjacima za međunarodne odnose i novinarima.

Andrew Bacevich je umirovljeni profesor međunarodnih odnosa i povijesti na Sveučilištu u Bostonu i apsolvent američke vojne akademije u West Pointu.

Brian Linn je profesor povijesti i umjetnosti na Sveučilištu A&M u Teksasu i bivši predsjednik Društva za vojnu povijest.

Intervju je vodio Michael Knigge.