Politika i religija, vječna svađa
22. mart 2018
Seehofer nije rekao da „politički islam“ nije dio Njemačke. Nije rekao ni da „islamizam“ nije dio Njemačke. Njegove riječi su bile jasne i imale su samo jedno značenje: „islam“ nije dio Njemačke. To nije slučajnost. Ovaj savezni ministar dobro zna šta radi. I on to želi. A to ima i svoje ime: namjera.
Pročitajte i: Bošnjaci u Njemačkoj: „Islam je dio Njemačke“
Milioni Nijemaca islamske vjeroispovijesti žive u Njemačkoj. Nije samo zbog toga islam realnost u Saveznoj Republici Njemačkoj. On je to i principijelno. Upravo ministar unutrašnjih poslova, koji je istovremeno i ministar za ustavna pitanja, trebao bi poznavati Član 4 Ustava Savezne Republike Njemačke. Njime je definirana sloboda vjeroispovijesti: Svaki čovjek može vjerovati u ono što želi. Svaka religija je moguća, svaka vjera pojmljiva, sve dok se ne krši Ustav. Kada se političar usudi da negira da je jedna svjetska religija sastavni dio religiozno-društvenog konteksta u Njemačkoj, to svjedoči o njegovom vrlo upitnom razumijevanju religijskih sloboda.
Krvava istorija kršćanske Evrope
Ovakvo isključivanje islama nije ni istorijski, niti društvenopolitički razumljivo. Niko ne sumnja u to da je kršćanstvo u Evropi stotinama godina bilo dominantna religija. Ali, kršćanska Evropa koju mnogi idealiziraju, nije uvijek imala moderni religiozni nazor. Naprotiv: partnerstva između religiozne i sekularne moći ima i ovdje. Religijski ratovi. Agresivna misija. Antijevrejski refleksi od početka. Martin Luther reformator – brutalni antisemita.
Dakle, kada govorimo isključivanju islama od o kršćansko-jevrejskoj simbioze, treba dobro razmisliti o čemu se zapravo govori. Jer, stotinama godina je ova simbioza isključivala, getoizirala, prljala svoje ruke krvlju i uništavala. Holokaust u konačnici pokazuje do tada nepoznatu strahovitu brutalnost mržnje prema Jevrejima, koja je bila kulturno i religiozno ukorijenjena u Evropi, a posebno u Njemačkoj.
„Ne" političkom islamu
Islam je jedna od tri monoteističke svjetske religije. „Onaj" islam ne postoji. U velikom broju zemalja je to državna religija i u mnogima od njih u kojima vlada diktatura, postoji prešućena simbioza između državne i religiozne moći – baš kao i u Evropi. Protiv političkog islam, koji prije svega ugnjetava muslimane i koji – toliko dugo kao i kršćanstvo – ima agresivni, religiozno-imperijalistički cilj, trebalo bi se boriti svom snagom.
Ali stigmatizirati islam sam po sebi nije zadatak jednog saveznog ministra, koji je istovremeno i ministar za religijska pitanja, već je on odgovoran i za poštivanje svih religija koje zastupa.
U AfD-u je islam pogrdna riječ. Metafora u kojoj se mržnja povezuje sa „strancima“. Članovi AfD-a i njihovi simpatizeri – ali ne samo oni - rade na tome da povećaju strahove građana, te im s tim ciljem predstavljaju islam kao najveću opasnost svih opasnosti. Oni govore o paralelnim društvima u kojima se ne poštuje njemački zakon. Oni govore o nejednakosti mušakaraca i žena, o netoleranciji prema homoseksulcima.
I AfD stvara pararelno društvo
Nesporno je da tako nešto postoji. Ali i mnoge pristalice AfD-a stvaraju jedno pararelno društvo time što ne poštuju Član 1 Ustava ("Dostojanstvo čovjeka je nepovredivo"), odnosno stigmatiziraju i vrijeđaju čitave društvene grupe. Njihova islamofobija je skoro ista kao i mržnja prema Jevrejima.
Da, to je istina - i među muslimanima u Evropi, mržnja prema Jevrejima pokazuje svoje ružno lice. Ali kao i ranije, nacistička mržnja prema Jevrejima, dijelom i kod neonacista, jasno je vidljiva. Ništa ne treba biti jedno drugom protuteža – jedna mržnja nije bolja ili gora od druge! Pri tome treba biti samo jasno da su oni koji govore u ime AfD-a dijelom isti onakvi neprijatelji ustava i ljudi, kao i oni koje javno osuđuju.
Pročitajte i: Potpirivanje stare rasprave: Je li islam dio Njemačke ili ne?
Umjesto da diferencira i da se na odgovoran način umiješa u emocionalnu debatu, Horst Seehofer na populistički način baca novo ulje na staru vatru. Ograditi se od AfD-a je isto toliko važno kao i ograditi se od političkog islama. To da on ne koristi njihov jezik je odgovornost koja spada u njegov mandat. Nijedan političar nema pravo da sudi da li je jedna religija dio jedne države ili ne.
Granice između politike i religijskih pitanja
Ako se religija, koja god to religija bila u pitanju, koristi kao izgovor za činjenje krivičnih djela ili krši Ustav, onda je to zadatak za policiju i pravosuđe. Jer nijedna religija nije iznad zakona. Ali sve drugo se o pitanjima vjere ne tiče politike. Ovo je također rezultat evropske istorije, koja je još od prosvjetiteljstva odvojila državu od religije.
Horst Seehofer to sve zna. I ukoliko se i uprkos tome ponaša drugačije, onda mora biti spreman na kritiku. To nema ništa s tim da se u Njemačkoj ne smije reći ono što se misli, kao što neki tvrde. U ovoj zemlji možete sve reći! I Horst Seehofer ovu slobodu koristi veoma često. To se može podnijeti. Ali isto tako Seehofer i njegove pristalice moraju podnijeti da postoji i drugačije mišljenje. U svakom slučaju, mislim da u ovom vremenu, u kojem desničarski populisti sjede u Bundestagu, a umna žestoka potpaljivanja postala dio svakodnevnice u društvenom diskursu – u ovom vremenu političari iz demokratskih stranaka moraju poslati drugačiji i jasan signal: signal poštovanja.