Politika Azila EU pet godina sporna

Hiljade izbeglica i potražilaca azila početkom septembra 2015. godine nalazilo se pred železničkom stanicom u Budimpešti. Mađarska vlada okretala je glavu na drugu stranu i pokušala da ljude vozom dalje preda Austriji. Situacija se zaoštrila 4. septembra, kada je hiljade ljudi krenulo pješke autoputem u smjeru Austrije.

Kako bi se spriječila humanitarna katastrofa, njemačka kancelarka Angela Merkel je narednih dana tim desetinama hiljada izbjeglica i potražilaca azila omogućila da iz Austrije uđu u Njemačku. S obzirom na to da je većina ljudi koji su se tih dana nalazili na Balkanskoj ruti nastojala da dođe do Njemačke, mađarski premijer Viktor Orban ocijenio je da to nije evropski, već njemački problem.

U ljeto 2015. godine, kada se neprestano povećavao broj izbjeglica i potražilaca azila koji su uglavnom preko Grčke i Balkanske rute išli ka EU, i dalje je na snazi bio„Dablinski sporazum". U tom evropskom zakonu stoji da je za izbjeglice i potražioce azila uvijek nadležna ona država u koju su prvo ušli. Tako gledano, za desetina hiljada ljudi koju su tada dolazili prije svega iz Sirije, bila je nadležna Grčka.

To pravilo je 21. avgusta na kratko vrijeme suspendovao njemački Savezni ured za izbjeglice i azilante (BAMF). Ured tada nije provjeravao koja zemlja EU je zadužena za potražioce azila koji su u Njemačku stigli iz Sirije. Prema ocjeni kritičara, to je postao magnet koji je sve većem broju ljudi ulio nadu da će ih Njemačka prihvatiti. Iako je i sama kancelarka dablinske odredbe ocijenila kao „zastarjele", one su, nakon nekoliko haotičnih sedmica, ponovo stupile na snagu. I važe i danas. 

Malo naučeno iz krize

I dalje ne postoji mehanizam koji reguliše kako bi izbjeglice i potražioci azila trebalo da budu raspodijeljeni unutar EU. Doduše, ministri unutrašnjih poslova EU su 2015. godine postigli dogovor u vezi jednog takvog mehanizma, ali Mađarska, Poljska i neke druge zemlje nisu htjele da ga primjenjuju. Najvećim dijelom su ignorisane i presude Evropskog suda pravde, koje Mađarsku, Poljsku, Slovačku i Češku obavezuju da prihvate izbjeglice.

Od tada do danas EU se nije pomijerila ni korak dalje. „Da li smo nešto naučili iz krize? Da li smo uspostavili sisteme da budemo solidarniji", pita se poslanik evropskog parlamenta Damian Bezelager iz proevropske stranke Volt. Njegov odgovor je „Ne! Ministri unutrašnjih poslova zemalja-članica nisu bili u stanju da sjednu za sto."

Generalna sekretarka Evropskog savjeta za izbjeglice (ECRE), Katrin Vulard, u EU zastupa brojne nevladine organizacije koje se brinu o izbjeglicama. Ona smatra da reforma azilantskog sistema uopšte nije potrebna, već da bi države samo trebalo da se pridržavaju postojećih pravila kada je riječ o azilantima. Umjesto što jedni druge napadaju, ministri unutrašnjih poslova bi trebalo brže da sprovedu postojeće propise. „Ima mnogo alternativa. Nadamo se da neće ponovo biti pokušaja da se pravo na azil u Evropi dalje zakonski ograničava. Evropa treba da pokaže više odgovornosti. To bi bilo i u njenu korist."

Sporazum sa Turskom donosi zaokret

U odnosu na 2015. godinu kada je u EU podneseno 1,3 miliona zahtjeva za azil, 2019. ih je bilo 670.000. Ubrzo nakon privremene mogućnosti ulaska u zemlju bez kontrole, i Njemačka i zemlje duž Balkanske rute zatvorile su svoje granice i pojačale kontrole. Tadašnji njemački ministar unutrašnjih poslova Tomas de Mezijer rekao je da bi trebalo riješiti problem „gubitka kontrole". Početkom 2016. godine ljudi su bili „zaglavljeni" u Idomeniju, na sjeveru Grčke.

Tek je takozvani Sporazum sa Turskom u martu 2016. godine doveo do toga da je broj izbjeglica i potražilaca azila u Grčkoj počeo znatno da se smanjuje. Turska se obavezala da će izbjeglice i potražioce azila sa grčkih ostrva prihvatiti nazad. Zauzvrat su izbjegli ljudi mogli direktno iz Turske da stignu avionom u EU. Taj sporazum, kojim je Turska od EU dobila šest milijardi evra pomoći, na snazi je i danas.

Na izbjegličkoj ruti između Libije i Italije, EU je gotovo u potpunosti obustavila akcije spasavanja na moru i neko vrijeme se pouzdala u libijsku obalsku stražu, koja je izbjeglice i potražioce azila trebalo da vrati nazad na obalu. Ali i pored toga, svake sedmice stotine ljudi i dalje kreće na put preko mora. Mnogi doživljavaju brodolom i utapaju se. Italija, Malta, Francuska i Španija samo povremeno i od slučaja do slučaja otvaraju svoje luke za privatne spasilačke brodove, kako bi se iskrcali oni koje su spaseni iz nevolje.

Zatvoriti granice, postaviti kampove?

Evropska unija je zapravo 2016. odlučila da postupak za dobijanje azila bude pokrenut odmah po dolasku u Grčku ili Italiju, gdje su nastali novi „hot-spotovi". Oni su međutim brzo postali isuviše mali. „Ideja o hot-spotovima, dakle o pokušaju da se na grčkim ostrvima pokrene postupuak za dobijanje azila, nije uspio. U Moriji, na Lezbosu, vidi se da se prema ljudima odnosimo potpuno nehumano", kaže evroparlamentarac Damian Bezelager, koji je i sam posjetio izbeglički kamp u Moriji. Tamo živi 15.000 potražilaca azila. Obrada njihovih zahtjeva za azil u Grčkoj traje više mjeseci ili čak godina. U aprilu 2016. kancelarka Angela Merkel je rekla da bi postupak trebalo da traje tri do šest sedmica, prije nego što ljudi onda ponovo budu vraćeni u Tursku.

Tokom ljeta, 2015. godine, Mađarska je počela da podiže ogradu na granici sa Srbijom kako bi zatvorila spoljnu granicu EU. Izbjeglice i potražioci azila samo su još na nekolicini mjesta uz ogradu mogli da podnesu zahtjev za azil, o kojima se onda brzo odlučivalo u nekoj vrsti „tranzitne zone". Taj mađarski model, koji su Evropska komisija i Evropski sud pravde kritikovali, iz ugla Budimpešte pokazao se kao uspješan. Drastično se smanjio broj ljudi koji su ušli u Mađarsku. Prethodno je i Grčka podigla ogradu na granici sa Turskom, a i dio bugarsko-turske granice osiguran je ogradom.

Sistem „zatvaranje granica, obrada zahtjeva za azil na samoj na granici i trenutna deportacija” postaje uzor. Horst Zehofer (CDU), njemački ministar unutrašnjih poslova, želi da se upravo to sprovede. Spoljne granice EU trebalo bi da ostanu zatvorene i da se obrada zahtjeva obavi na granicama, glasi Zehoferovo rješenje. 

Odluka o tome donesena je već 2018. godine na jednom samitu EU. Međutim, plan o „centrima za iskrcavanje" ili „azilantskim centrima" – drugi nazivi za izbjegličke kampove na granicama – nikada nije sproveden. Prijedlog ministra unutrašnjih poslova Zehofera, evroposlanik Damian Bezelager ocjenjuje kao „nepošten". To je put koji Evropski parlament ne može da slijedi. „Postupak traje isuviše dugo. Ukoliko želimo da zadržimo pravo na azil, imaćemo još više prenatrpanih kampova. To ne može da ide na dobro. Kampovi, poput onog u Moriji, prema mom mišljenju, uopšte nisu prikrivena politika zastrašivanja. To zastrašivanje pokušava da se institucionalizuje, zato to ne može biti rješenje."

„Premještanje" problema

Katrin Vulard iz Evropskog savjeta za izbjeglice (ECRE) smatra da je u poslednjih pet godina u prvom redu postalo jasno da zemlje poput Mađarske ili Poljske, sa svojim krutim stavom, određuju politiku. „Lekcija koja je naučena je da pojedine zemlje-članice više ne vjeruju u pravo na azil. One izbjeglicama ne žele da pruže zaštitu. To znači da privremeni mehanizam raspodjele može samo da se osloni na koaliciju onih koji su za to voljni."

Evropska komisija je još 2016. godine predložila korjenitu reformu „dablinskih pravila" i postupka za obradu azila u EU. S obzirom na to da je reforma predviđala obavezujući mehanizam raspodjele potražilaca azila, prijedloge sve do danas odbijaju prije svega istočne i sjeverne zemlje-članice EU. „Iako smo prije pet godina vidjeli neke pozitivne pokušaje, uključujući i odluku Angele Merkel, od tog zajedničkog puta se kasnije odustalo. Umjesto toga, slijedi se strategija, koju mi zovemo 'premještanje', i koja bi ljude trebalo da drži podalje", primjećuje Katrin Vulard iz Evropskog savjeta za izbjeglice.

Turska, Libija, Liban, Jordan i sjeverna Afrika treba da vode računa o izbjeglicama, a Evropska unija pokušava da se sakrije.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android