Plesom protiv Parkinsonove bolesti
12. april 2016„Plesom mogu da povežem svoj bol sa svojom strašću“, priča Mark Vlemiks. „Činilo mi se da je to dobra ideja – morao sam da se nosim sa svojom bolešću na ovaj ili onaj način.“ Ples mu je pomogao i psihički i fizički. Bio je to važan korak, jer je taj Holanđanin u početku pokušao da potisne i ignoriše svoju bolest. Ali jednog dana to više nije bilo moguće: sve teže se kretao.
Šta je moguće, a šta nije
Da bi vidio da li uopšte još može da pleše, pozvao je Endrjua Grinvuda. On je učitelj plesa u plesnoj školi koju je Vlemiks osnovao prije pet godina. Dogovorili su se da se nađu već sljedećeg dana. „Mark me pitao da li mogu sa njim da odem u plesni studio kako bi zbog svoje Parkinsonove bolesti isprobao nekoliko stvari“, priča Grinvud. Pristao je, naravno, iako je bio vrlo nervozan – nije naime znao šta oboljeli od Parkinsonove bolesti mogu, a šta ne mogu.
Grinvud je Vlemiksa jednostavno prihvatio kao čovjeka, a ne kao bolesnika. Pouzdao se u svoje plesno iskustvo i svijest da je ljudsko tijelo u stanju da napravi mnogo toga. „Bio je to let na slijepo“, priznaje Grinvud. Zajedno su isprobali neke plesove. Pokušali su da utvrde šta je moguće, a šta nije. „Ništa nisam znao o Parkinsonovoj bolesti i upravo na tome smo razvijali plesne tehnike“, priča Grinvud.
Ples kao terapija
Stvar je funkcionisala. Već prvi čas plesa promijenio je Vlemiksov život. „Otvorio se novi svijet. Počeli smo, a da nismo znali da li to tako funkcioniše. A upravo to je bilo ispravno“.
Već nakon prvog časa Vlemiks se osjećao znatno bolje. I Grinvud je bio iznenađen Vlemiksovim tjelesnim i emocionalnim reakcijama.
Kasnije su utvrdili da ništa što su isprobali na prvom času ne odgovara medicinskim preporukama i standardima za oboljele od Parkinsonove bolesti. Smatra se da oni ne bi trebalo da hodaju i da pri tom rade nešto drugo. Ne bi trebalo da hodaju unatraške, da skaču, a pogotovo ne da održavaju ravnotežu. „Ništa od toga nisam znao i zato sam s Markom upravo to isprobao“, kaže Grinvud. U vježbe je spadalo i održavanje ravnoteže na jednoj nozi – po komandi, dakle brzo i bez mnogo razmišljanja.
Trenirati veze živaca
Pojednostavljeno rečeno, kod Parkinsonove bolesti javljaju se smetnje u mozgu i tjelesnim funkcijama. Određeni pokreti, recimo kretanje ruku dok čovjek hoda, ne događa se više automatski, već pacijent mora svjesno da izvodi takve kretnje. „Na kursu plesa nastojimo da pronađemo upravo onaj trenutak kada su tijelo i mozak povezani“, kaže Grinvud.
On zna da Parkinsonova bolest ne može da se izliječi plesom. „Ali, možemo da poboljšamo kvalitet života oboljelih. Treniramo vezu između mozga i tijela tako što tijelu dajemo određene komande.“ Pritom važnu ulogu igra neurotransmiter dopamin.
Ako neka komanda ne može da bude izvršena, čovjek se može poslužiti ponekim trikom, kaže Grinvud. „Ako ljudi više nisu u stanju da prekrste ruke, onda bi trebalo da pokušaju da zamišljenu jabuku uberu s drveta, zatim jednu koja je nešto više, zatim bi tijelo trebalo zaokrenuti tako kao da se dohvati još jedna, a onda bi trebalo ubrati jednu koja je nešto niže.“ Bolest dakle može pomalo da se zavara da bi se izveo kontinuiran pokret.
Pomoć drugima
U međuvremenu su Grinvud i Vlemiks u Holandiji osnovali fondaciju „Plesom do zdravlja“ (Dance for Health) koja želi da poboljša kvalitet života osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti. Zajedno sa 12 specijalnih učitelja plesa pokrenuli su i međunarodni kurs učitelje takvog plesa u Roterdamu.
Fondacija u međuvremenu postoji i u nekim drugim zemljama, recimo Italiji. U Basanu del Grapa takav ples redovno posjećuje Eva Boroto. Njoj je dijagnostifikovana Parkinsonova bolest 2005. kad joj je bilo 35 godina. U sklopu fizikalne terapije koju je ranije dobijala nije bilo plesa.
„Ah, kad bi bilo moguće Parkinsonovu bolest potpuno izliječiti plesom“, priželjkuje Boroto. Ali zadovoljna je i malim poboljšanjima koja joj donosi ples. „Krećem se svjesnije, a nekad uspijevam da načinim i poneki pokret, a da na njega i ne mislim. Obično moram intenzivno da mislim na to da dignem nogu – i onda to uspijem. To je kao penjanje uz stepenice.“
Boroto je za sebe utvrdila da uz ples i ponavljanje određenih pokreta tijelo razvija neku vrstu funkcije pamćenja. „Naši mišići se sjećaju napora i bolova koji bi mogli da nastupe zbog prevelikog opterećenja. Isto važi i za lijepe trenutke prilikom plesa“, kaže Boroto. „Ali, moramo to uvijek iznova da ponavljamo, zbog pamćenja.“
Ona jasno profitira od plesa. Ponovo može da vozi auto i osjeća se manje ograničena nego kratko nakon dijagnoze.
Redovna vježba
Mark Vlemiks u međuvremenu pleše svakog dana. Počinje već ujutro. Muziku bira u zavisnosti od trenutne kondicije i raspoloženja. „Najljepši trenutak je kad jednostavno plešem, a da ne mislim o pokretima – ili o tome da li nešto radim ispravno“, kaže on. „Onda dođe onaj trenutak od kojeg zastaje dah, kad moje tijelo, koje me svakog dana muči i sputava, to više ne čini. Mi smo tada jednostavno jedna cjelina.“