Oživljavanje političkog leša

Da li Jean-Claude Juncker uopšte u svojoj kancelariji ima knjigu o evropskoj istoriji? Ukoliko je ima, onda bi trebao pažljivo pogledati poglavlje o Evropskoj odbrambenoj zajednici. To je priča o tužnom neuspjehu, koji se dogodio prije više od 60 godina.

Interesantna paralela sa sadašnjom situacijom jeste ta što je plan nastao zbog jedne krize. U julu 1950. godine je Sjeverna Koreja uz pomoć Kine napala Južnu Koreju. Namjera je bila da se zemlja stavi pod komunističku vladavinu. U Evropi se pojavila slična bojazan. Zbog toga su pod sloganom: zajedno smo jači, Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i zemlje Beneluksa potpisale Ugovor o osnivanju Evropske odbrambene zajednice. Ugovorom je dogovoreno da snage sugurnosti ovih zemalja budu stavljene pod jednu vrhovnu komandu.

Velikim zemljama teško pada odricanje od suvereniteta

Plan je propao za četiri godine. I to u parlamentu tada najmoćnije članice – Francuske. Zašto? Zato što se „Grand Nation“ nije željela odreći određene količine suvereniteta. Osim toga se akutni strah od rata u ljeto 1950. godine u agustu 1954. godine ponovo smanjio.

Dakle, dozvoljeno je postaviti banalno pitanje: Šta bi to u Parizu 2015. godine trebalo biti drugačije nego 1954. godine? Kako bi naprimjer Francuska trebala nastaviti svoj veliki vojni angažman u Africi ako se o svakom detalju bude odlučivalo u EU? Nikako! Da li će to dozvoliti? Naravno da ne! Dakle, Junkerova inicijativa je propala već na početku kao što se već jednom i dogodilo.

Ko će odlučivati o angažmanu njemačkih vojnika?

Junkerova inicijativa nema šanse za uspjeh jer je njeno obrazloženje jednostavno pogrešno. Junker tvrdi da zajednička armija može pokazati Rusiji da je ozbiljna kada je riječ o odbrani evropskih vrijednosti. Ponovo je dozvoljeno postaviti pitanje: šta bi sa zajedničkom armijom bilo drugačije? Zajednička armija, čiji će angažman na početku krize biti kategorički odbijen, ne zastrašuje ništa više od 28 nacionalnih armija čiji je angažman od početka isključen. Evropska politika nije vjerodostojna prije svega jer evropski političari često govore različitim jezikom i ne nastupaju jedinstveno. Dok naprimjer većina želi izolovati Vladimira Putina, pojedinci ga posjećuju ili primaju u posjetu.

Manje države su znatno odmakle

EU bi mnogo toga mogla naučiti od manjih država: većina tih država jeo svoje trupe odavno specijalizovala za pojedine rodove koji su potrebni NATO-u. Samo velike države, kao što su Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Španija, Poljska i Italija drže „prodavnice mješovite robe“ u kojima navodno mogu sve, a u stvari ne mogu ništa. Odbori za unapređenje specijalizacije i podjele zadataka na nivoe EU i NATO-a odavno postoje. Samo njihovi dosadašnji rezultati su skromni. Ponašanje velikih nuklearnih sila i onih koje u UN-u imaju pravo veta sprečava svaki napredak.

Još jedna napomena za Jean-Claude Junckera: već deset godina na raspolaganju su evropske trupe za brze intervencije u Evropi, kao i kriznim područjima Bliskog istoka i Afrike. Odgovornost je na svakoj državi pojedinačno, a neki savezi su već primjerno multinacionalno organizovani. Samo što evropske trupe za brze intervencije u posljednjih deset godina još nikada nisu angažovane, što je također pitanje zajedničke političke volje.