Osovina Moskva-Ankara?

Trenutno gorući međunarodni problem - Sirija - u Istanbulu je 10. oktobra na jedan dan bio (skoro) zaboravljen. Velika tema bilo je pitanje energije. Redžep Taib Erdogan je na Bosforu organizirao 23. Svjetski energetski kongres. Najpoznatiji govornik se zvao Vladimir Putin. Ruski i turski predsjednik su iskoristili forum za izjave o energetskoj politici i vizijama za budućnost. A onda su dvojica državnika pregovarala na marginama foruma i nazočila potpisivanju obavezujućeg ugovora o izgradnji gasovoda "Turski tok".

Postepeno normaliziranje odnosa

Na prvi pogled sve izgleda kao razantno približavanje ove dvojice političara jer ovo je već treći njihov susret u roku od dva mjeseca. Erdogan je posjetio Sankt Petersburg 9. avgusta, a početkom septembra je održan njihov razgovor tokom Samita G-20 u kineskom Hangzhou, a sada su se sastali u Istanbulu. Za to vrijeme su, prema zvaničnim navodima, dva puta dugo međusobno telefonirali.

Nastaje li ovdje osovina Moskva-Ankara koja bi za Zapad mogla postati izazov ili čak problem? To je pitanje koje u EU, a prije svega u NATO-u, zaokuplja pažnju brojnih političara i komentatora. Odgovor je jasno Ne. U trenutno gorućem međunarodnom konfliktu - Siriji - oba predsjednika, koji u svjetskim medijima sve češće bivaju opisani kao car i sultan, de facto su protivnici. Na ovoj teritoriji se direktno sudaraju njihove geopolitičke ambicije. 

Obostrano toleriranje u Siriji

Ovaj rivalitet je u novembru 2015. godine doveo do obaranja ruskog bonbardera na tursko-sirijskom graničnom području od strane zračnih snaga Turske. Moskva je nakon toga započela pravi propagandni i ekonomski rat protiv svog istorijski zakletog neprijatelja na području Crnog mora. Ono što smo posmatrali u posljednja dva mjeseca je time samo pokušaj dva vladara, koja trenutno slijede naglašeno antizapadni kurs, da zakopaju ratnu sjekiru i u najmanju ruku pridonesu normalizaciji bilateralnih odnosa. Tako je Putin, u zajedničkom saopćenju za štampu sa Erdoganom, najavio ukidanje ruske zabrane uvoza turskog voća i povrća i to sa trenutnim stupanjem na snagu. Prije dva mjeseca u Sankt Petersburgu gospodar iz Kremlja još uvijek nije bio za to spreman.

Što se tiče pitanja Sirije posljednjih sedmica se čini da u najmanju ruku postoji jedna vrsta obostrane prešutne tolerancije: Ankara trpi rusku podršku Asadovom režimu i rastuće rusko prisustvo u Siriji, Moskva s druge strane ne protestira protiv turskog napredovanja na sjeveru zemlje. Na zajedničkoj press konferenciji dvojice predsjednika čule su se općenite floskule o neophodnosti da se okonča krvoproliće i omogući dostavu humanitarne pomoći Alepu pri čemu je Putin (još jednom) više upućivao na kritike prema Amerikancima, nego na ono što je zajedničko sa Turskom.

Erdoganova vizija Turske kao energetske velike sile

Puno produktivniji su obojica predsjednika bili kada je riječ o energiji. Tu postoji najviše dodirnih tačaka između njih, kao i očigledni napredak. U prisustvu Erdogana i Putina su, nakon dvije godine potrebne za razradu ideje uključujući i krizu u odnosima, konačno postavljeni kablovi za gasovod "Turski tok" kroz Crno more. Ovdje je riječ o dva ogranka gasovoda: jednom predviđenom za opskrbu europskog dijela Turske, drugom za opskrbu Grčke i vjerojatno i Italije. Ovo je dobra vijest za ruskog energetskog giganta Gazprom jer to povećava šanse za isplativost. No za to će koncern morati progutati knedlu: Putin je Turskoj dao popust za ruski gas. 

Zaključivanje ugovora je dobra vijest i za Grke, odnosno za njihova radna mjesta usljed izgradnje gasovada, ali loša za Ukrajince: Plan Kremlja da prekine unosni tranzit gasa krozu njihovu zemlju dobija sve veće konture. Ni Bugari ne bi trebali biti oduševljeni jer i oni bi rado svoju zemlju pretvorili u mjesto gdje se odvija međunarodni prekrcaj zemnog gasa.

Ipak čini se da je Edrogan sada ponovo zainteresiran za tu ideju, a Putin ga pri tome podržava. Tako se turski predsjednik u svom govoru na Svjetskom energetskom kongresu jako zauzeo i za tranzit turkmenistanskog gasa kroz njegovu zemlju. Također je najavio treći projekt izgradnje nuklearke - s ciljem da se 10 posto domaće proizvodnje električne energije dobija iz nuklearne energije.

Prvu tursku atomsku centralu će, kako je poznato, graditi Rusija. Na to je Putin posebno ponosan. Ruski predsjednik se demonstrativno i dalje zalaže za fosilne energente i nuklearnu energiju i ne drži mnogo do obnovljive energije. On je to u Istanbulu nedvosmisleno pokazao. U ovom pitanju Putin u Erdoganu vidi istomišljenika i partnera. Ako se dakle bude razvila osovina Moskva-Ankara onda će ona biti u energetskopolitičkom smislu.