Opšta nesigurnost
Vjerovatnoća da u Kelnu, Minhenu ili Lajpcigu postanete žrtva atentata s islamističkom pozadinom je ekstremno mala. Bez obzira na to, Nijemci se već godinama toga najviše plaše. Emocionalno razumljivo je to nakon slika iz Pariza u novembru 2015. Slični prizori viđeni su u Londonu (2005.), Madridu (2004.) ili Njujorku (2001.). Takvi napadi u glavama zapadnog i prosvijećenog svijeta ostavljaju jači utisak nego oni u Afganistanu, Iraku, Siriji ili Nigeriji, u zemljama, koje ne samo što su geografski daleko, već su udaljene i u kulturološkom i vjerskom smislu.
Kada u Bagdadu ili Abudži eksplodiraju bombe i raznesu stotine ljudi u Njemačkoj niko ne pomišlja da mu je ugrožena sigurnost. Ako međutim u Parizu, kao ovoga četvrtka (7.1.2016.) , u blizini policijske stanice ubiju muškarca koji uzvikuje "Alah uekber!", onda u Njemačkoj imaju osjećaj da se terorizam opasno približio. A kako bi se tek uzbudili da se tako nešto desi u Berlinu? Pa ipak moramo im poručiti: "Ne bojte se, situacija u Njemačkoj neće izmaknuti kontroli!"
Njemačka - ostrvo sretnika
U poređenju sa zemljama širom svijeta Njemačka je zavidno sigurna. Bez obzira na to je hitno potrebno pričati o stvarima koje se dugo i iz različitih razloga tabuiziraju. Nakon seksualnih nasrtaja u novogodišnjoj noći u Kelnu u više njemačkih gradova se o tome rasplamsala diskusija. I dobro je što je tako. Sada se konačno otvoreno počelo govoriti o kriminalnim deliktima, koji ne predstavljaju novinu. No, bilo je potrebno da dostignu zastrašujuće dimenzije kako bi se počelo o tome debatirati u kontekstu unutrašnje sigurnosti.
Unutrašnja sigurnost nije samo pitanje odbrane od terorizma. Tu su i druga polja djelovanja: desničarski i ljevičarski ekstremizam (NSU i autonomne grupe), socijalna žarišta (paralelna društva) i cijela paleta svakodnevnih kriminalnih delikta (krađa automobila, džeparenje, pljačka kuća i stanova). Skoro svaki građanin je na ovaj ili onaj način bio žrtva toga. Pa ipak se zbog toga se u društvu ne razvija osjećaj ogorčenja. No to se, kako se čini, polako mijenja, ako pogledate reakcije iz sopstvenog okruženja ili iz socijalnih mreža.
Pojedinci se moraju oštro kazniti
Noćna vožnja u metrou do sada za većinu žena u njemačkim gradovima nije bila problem. To ni nakon napada u Kelnu nije problem. Ali da bi se povratilo povjerenje u policiju na polju unutrašnje sigurnosti mora se pokrenuti nekoliko stvari. A prekidači za pokretanje se nalaze u rukama cijelog društva. Nepravda mora biti kažnjena. Za to ne treba pooštravati zakone, već samo primijenjivati one koji već postoje. To uključuje izgon stranih počinilaca, ako za to ispunjavaju uslove.To nema veza sa mržnjom prema strancima, već je samo pitanje pravne države. Osuđeni počinioci sa njemačkim pasošem završiće u njemačkom zatvoru. To je jednostavno - barem teoretski.
Kazne su važan segment unutrašnje sigurnosti. One stvaraju osjećaj da kriminal bilo koje vrste neće biti tolerisan. Problem je samo u tome što su kvote razjašnjenih slučajeva male. U nekim deliktima tendiraju da budu ravne nuli. Ako vam ukradu bicikl, šanse da ćete ga ikada više vidjeti ravne su nuli. Tjelesni napadi se češće razriješe, ali duševna bol ne prolazi. Što se više dešavaju napadi i što se češće o tome izvještava, pojačava se osjećaj opšte nesigurnosti, čak i kod onih koji uopšte nisu konkretno pogođeni.
Manje države više privatnih sugurnosnih agencija
Taj trend se može preokrenuti ako se investira u sigurnost na pravim mjestima. Na javnim mjestima mora biti više policajaca. Oni moraju uživati moralnu i materijalnu podršku. Kritika zbog propusta pada na leđa politički odgovornih. Ono što sada doživljavamo je posljedica dugo propagirane parole: "Manje države, više privatnih firmi". Posljedica toga je stalni porast broja privatnih sigurnosnih agencija. Ali njih morate platiti, a zato nema svako para. Neovisno od toga, time se potajno i kriomice potkopava monopol države.
I kako se sada osloboditi sve veće nesigurnosti? Ne preko noći. Ali uz iskrenu diskusiju, oštrim protumjerama, strpljenjem i odustajanjem od populističkih zahtjeva. U takve se ubrajaju i pozivi za pojačani video-nadzor i angažovanje vojske. Ili se odista želimo pomiriti s tim da Novu godinu na Brandenburškoj kapiji slavimo uz prisustvo hiljada teško naoružanih vojnika?