Opomena za otvoreno, humano društvo

To je mjesto užasa. Auschwitz - ime najvećeg njemačkoga koncentracijskog logora i logora smrti označava nacionalsocijalističko ludilo. Prilikom posjeta današnjem spomen-muzeju čovjek ostane bez riječi zbog razmjera neljudskosti za koju su ljudi bili sposobni i zbog boli koju su Nijemci ovdje nanijeli ljudima iz tako puno zemalja.

Nije malo onih koji su preživjeli Auschwitz, a koji se nikad nisu vratili na to mjesto. Jean Amery, Tadeusz Borowski, Primo Levi nisu mogli živjeti s činjenicom da su preživjeli i nekoliko godina ili nekoliko desetljeća nakon 1945. su počinili samoubojstvo. A tko prati bivše logoraše u Auschwitzu ili ih promatra, osjeća da strahote koje su proživljavali nikad ne prestaju. Ostaju slike i bol. Dolaze stari ljudi koji su ovdje kao djeca izgubili roditelje ili braću i sestre i nikad ne zaboravljaju trenutak kad su morali ispustiti voljenu ruku. Prilikom komemoracije 2005. godine odjednom se između predsjednika država i službenih gostiju pojavio jedan stari, pognuti čovjek, kleknuo na rampi, poljubio zemlju i otišao plačući. Ta slika, ta jedna scena rekla je više o nepojmljivosti ovoga mjesta od svih govora toga dana.

Posljednja komemoracija s preživjelima

Ovog utorka (27.01.) će još jednom stotine preživjelih doći u Auschwitz-Birkenau, Židovi iz brojnih zemalja, i oko stotinu bivših poljskih zatočenika. Posljednji put će na komemoraciji biti tako velik broj preživjelih koji će obilježiti ovaj 27. siječnja. Trebali bismo ih slušati dok su još tu. A njihove priče moraju za nas biti zadaća.

Prošlo je više od 50 godina dok su Nijemci dan oslobođenja Auschwitza proglasili Danom sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma i dok je uvedena službena komemoracija Bundestaga toga dana. Šteta što ove godine, kad je pogled tako jako usmjeren na preživjele, u Bundestagu ne govori nitko od njih, nego savezni predsjednik.

Uspijeva li to sjećanje na žrtve? Stoje li Nijemci iza svoje trajne odgovornosti? Istraživanje koje je objavljeno prije nekoliko dana zabrinjava. Prema njemu bi 81 posto ispitanika htjelo "iza sebe ostaviti" povijest progona Židova. S druge strane, spomen-muzeji na mjestima bivših koncentracijskih logora i na istoku i na zapadu Njemačke bilježe osjetan rast broja posjetitelja. I spomen-muzej Auschwitz-Birkenau je prošle godine posjetilo više od milijun i 500 tisuća posjetitelja, što je rekord. To pokazuje da je sjećanje na holokaust živo, ali ono nije po sebi razumljivo i oko njega ne postoji društveni konsenzus. I još uvijek nije po sebi razumljivo da mladež, nekad u vrijeme svoga školovanja posjeti neki od logora iz vremena nacional-socijalizma. A zašto ne?

Treba ostati budan

Pojava desno-populističkih pokreta, demonstracije nove vrste, osjetna drskost kod širenja neprijateljskih izjava protiv stranaca ili drugih rasa na internetu ili pred mikrofonima - ovih dana se posebno pokazuje kako je nužno sjećanje na katastrofu nacističkih zločina. Potrebna je budnost. Sjećanje na žrtve ne smije nikad postati ritual, nego mora imati posljedice.

Francuski redatelj Claude Lanzmann, koji u svojim djelima uvijek iznova tematizira holokaust, kaže da mu je stalo do stvarnog prikazivanja, dovođenja u svijest onih stvari, na kojima počiva sadašnjost. U njih pripada Auschwitz - i odgovornost za to da čovjek više nikad ne postane nečovjek. Nismo dužni samo žrtvama - to je previše kratkovidno. dužni smo društvu, koje bi trebalo ostati humano. Auschwitz - to je mjesto užasa. To ime ostaje. Kao opomena, kao obveza.