Oplodnja kineskog kapitala

Money never sleeps, novac nikada ne spava ili bar ne bi trebalo. Jer, samo budan kapital može po svijetu da sakuplja kamate. Tu mudrost brokera i finansijskih savjetnika u Pekingu odlično znaju i uzorno je primjenjuju. A novca ima dovoljno, divovske devizne rezerve Kine neumitno se bliže cifri od četiri biliona dolara. Sa druge strane, privredni rast i dalje je preko sedam odsto, ali u posljednja dva kvartala bilježi mali pad. Stoga je „razumno što Kina upotrebljava kapital da uposli svoju privredu, umjesto da ga zadržava u obveznicama Amerike i drugih zemalja“, kaže stručnjak za strane investicije Milan Kovačević.

Nove prilike za upošljavanje domaće privrede Kini se pružaju u utorak u Beogradu gdje premijer Li Kećang razgovara sa predsjednicima i premijerima 16 država srednje i istočne Evrope. Nakon investicija u Aziju, Latinsku Ameriku i Afriku, ovaj ponešto zaboravljeni postkomunistički prostor od Baltika do Crnog mora i Jadrana trebalo bi da postane novo plodno tle za kineski kapital. „Kina je izrasla u veliku ekonomiju koja će pokušati da uradi ponešto na svim meridijanima. U Pekingu su dobro osjetili da jugoistočna Evropa nije u zamahu, mada ima potencijala“, kaže Kovačević za DW. Sa druge strane, predstavnici 11 takozvanih „novih“ članica EU i pet zemalja iz briselske čekaonice nadaju se da će i njihove države imati koristi od kineske privredne ekspanzije.

Skromna robna razmjena

Nakon Budimpešte, Varšave i Bukurešta, samit u Beogradu je četvrti sastanak grupe 16+1. Ipak, obim robne razmjene Kine i 16 evropskih zemalja i dalje je veoma skroman, oko 43 milijarde evra godišnje. Toliko Kina trguje samo sa Italijom, dok je razmjena sa Njemačkom tri i po puta veća. „Volumen trgovine još uvijek je nizak, ali raste enormnim stopama“, kontrira u razgovoru za DW stručnjak za makroekonomiju Kristijan Dreger sa Njemačkog instituta za privredu. Zaista, trgovina Pekinga sa zemljama ovog prostora udesetostručila se u posljednjoj deceniji. Progresija je maltene geometrijska, predviđa se da će već za nekoliko godina biti probijena magična brojka od 100 milijardi evra.

Očekivano, i tu najviše profitira dalekoistočni partner. Jer, robna razmjena je ekstremno asimetrična, azijska izvozna sila djelimično prodaje deset puta više nego što kupuje. „Do sada nije bilo mnogo napora da Evropa prodaje Kini, osim što su razvijene zemlje nahranile konkurenciju iz Kine mašinama i postrojenjima. Teško tamo možete prodati robu široke potrošnje koja je u Kini jeftina jer se bazira na jeftinoj radnoj snazi“, primjećuje Kovačević. Kristijan Dreger ipak vidi šansu u oblasti poljoprivrede. „Kroz kineske investicije će se postepeno popraviti šanse i u oblasti industrije“, tvrdi Dreger, koji takođe istražuje na kineskoj državnoj Akademiji društvenih nauka.

Naši sagovornici su saglasni da je saradnja 16 evropskih zemalja i Kine zasnovana na čistoj ekonomskoj računici, a ne na politici. Drugačije misle neki briselski zvaničnici. Recimo bivši komesar za trgovinu Karel de Guht tvrdio je da Kina sastancima grupe 16+1 pokušava da podjeli Evropu. „Ni Kina ni zemlje centralne i istočne Evrope nemaju interesa da oslabe EU“, piše stručnjak za Kinu Ričard Turčanji, u jednoj analizi za Evropski institut za azijske studije iz Bratislave. Dodaje da bi zapadnoevropske zemlje trebalo da razumiju svoje istočne partnere „umjesto što kritikuju bez argumenata“.

Fenomen mosta

Očekuje se da trodnevni samit u Beogradu protekne slično kao prethodni u Bukureštu – predstavnici evropskih zemalja predlažu razne projekte i nadaju se da će privući pažnju pekinških tehnokrata ili patrona privrede. Prošle godine je srpska vlada imala čak 50 projekata na svojoj listi želja. Djelimično se radi o infrastrukturnim i prestižnim poduhvatima u milijardskim iznosima: modernizacija pruge Beograd-Budimpešta, dionica autoputa u Crnoj Gori, nuklearni reaktori u Rumuniji, hemijska industrija u Mađarskoj, interesantne su i luke u Hrvatskoj i Bugarskoj...

I ovi projekti se finansiraju i odvijaju po notama iz Pekinga, što se lijepo vidi na primjeru mosta Zemun-Borča (zvanično: Pupinov most), koji će svečano biti otvoren u srijedu. Kredit je dala kineska banka, posao uzele kineske firme, radnici i građevinski materijal opet mahom iz Kine. Milan Kovačević konstatuje da je Srbija praktično uvezla cio most. „Govorili su kako je to povoljan kredit, kako bismo ionako morali da pozajmimo pare za most. Ali, ne kažu da bismo mogli da uzmemo kredit, a da ne prihvatimo uslov da kineske firme grade most“, kritikuje on. Uz to, Kinezi nisu plaćali ni carinu ni porez, potvrđuju za DW u srpskom Ministarstvu saobraćaja.

Za Kristijana Dregera čaša je ipak polupuna. „Most ostaje tu i temeljno poboljšava dostupnost čitavih regiona. Iz toga dolazi efekat rasta za privredu i privlačenje stranih investitora“, kaže on. Jednako optimističan bio je nedavno i Lu Šan, direktor China Road and Bridge Corporation, koja po sličnoj mustri počinje da gradi crnogorski autoput. On je novinarima prenio da i Crna Gora svakako profitira – silni kineski radnici će ipak morati nešto da jedu i da piju vodu. A to će pazariti na licu mjesta. Osim naravno tradicionalnih kineskih specijaliteta – njih donose iz domovine.