Olakšano špijuniranje

U krugovima bliskim tajnim službama Whistblower Edward Snowden slovi kao izdajnik. S druge strane borci za zaštitu građanskih prava bivšeg službenika National Security Agency (NSA) obožavaju. Prvi mu prebacuju to da je sa svojim otkrićima o špijuniranju telekomunikacija išao na ruku teroristima. Drugi ga slave zbog toga jer je svijetu otvorio oči o nepojmljivim razmjerama nadziranja od strane države. U ovakvoj situaciji je Odbor za istragu NSA u Bundestagu radio na najvećem transatlanstkom skandalu vezanom za tajne službe.  

Rezultat je - opuštenije formulirano - unatoč tome sasvim prolazan. Naravno samo u smislu što je posvađanim poslanicima pošlo za rukom napraviti pomena vrijednu analizu utemeljenu na slabostima. Oni su dokazali koliko je slab bio stručni nadzor BND od strane nadležnog kancelarskog ureda (Ureda u Uredu njemačkog kancelara - op. red). Ne može se tvrditi da je njemačka vlada intenzivno potpomogla istragu. Akti su zacrnjeni ili sasvim uskraćeni. Svjedoci, sve do Angele Merkel, znali su najčešće malo ili uopće ništa. Teško je povjerovati u to.

Ipak sada postoji pravna sigurnost za BND

Bilo kako bilo istraga otkriva da je BND začuđujuće vodio svoj vlastiti život. I zbog toga jako koristio slobodni prostor pri špijuniranju inozemne komunikacije. Kriviti ga za to bilo bi jeftino. BND treba štititi Njemačku i njene građane - svuda. Dakle primjerice i vojnike Bundeswehra u opasnim misijama u inozemstvu. Jedna važna, časna zadaća, ali daleko bez jasnih pravila. Zbog toga je BND u svrhu visoko postavljenih ciljeva otišao predaleko. Uzeo je za nužno zlo to da osobe i institucije prijateljskih zemalja budu špjunirane. I Nijemci su stalno bili među njima. 

Spriječiti to bio bi zadatak kancelarskog ureda. Tamo se skupljaju sve informacije o svim tajnim službama. Ipak umjesto jasnih normi važio je princip držanja na dugoj uzici. To da je na kraju predsjednik BND-a Gerhard Schindler izgubio posao, a niko od politički odgovornih iz okruženja Angele Merkel, ostavlja za sobom bljutav okus. Ako se iz cijele afere uopće želi izvući nešto pozitivno onda je to u međuvremenu u Bundestagu uspostavljena pravna sigurnost. Jer kao pouku iz skandala oko NSA/BND promijenjen je zakon o inozemnim tajnim službama.

Novi zakon je samo uvjetno upotrebljiv

Ironija ovih reformi se sastoji u tome da BND sada u tzv. prikupljanju informacija u inozemstvu smije praviti mnogo više, nego što se ranije dešavalo u zakonom nereguliranom prostru ili jasno bilo ilegalno. Nijemci pri tome ne trebaju biti uznemiravani. Obećanje je to koje niko ne može održati jer u jednom sve više globaliziranom svijetu vlada višejezičnost, jer internet domene ne omogućuju pouzdanu povratnu informaciju o porijeklu korisnika. 

A šta se događa sa špijuniranima koji osim njemačkog posjeduju još jedan pasoš? Jesu li oni posjedovanjem jednog pasoša zaštićeni, a posjedovanjem drugog u opasnosti?

Već u tome se može prepoznati koliko je proizvoljno i u praksi ne provodiva razlika između Nijemaca, građana Europske unije i pripadnika trećih država. To da su takve nejasnoće odlučene i napisane u zakonu je u najmanju ruku začuđujuće. 

Rupe su mogle biti bolje zatvorene

Više sigurnosti obećavaju svi oni koji nakon svakog napada zahtijevaju pooštravanje zakona u antiterorističkoj borbi - i najčešće ih i dobiju. Pri tome bi zaista bilo dovoljno da se konsekventno provedu postojeći zakoni. Slučaj Anisa Amrija, napadača na Božićni sajam u Berlinu je zbog toga najpoznatiji i najtragičniji primjer. Novi Zakon o BND-u, koji je neposredna posljedica istrage Istražnog odbora za BND je ipak više od akcionizma. Zatvorena je rupa u zakonu koja nije smjela postojati. No, ona je trebala biti znatno bolje zatvorena.