Ograničena velikodušnost

Tepih bombardovanja, ciljani napadi na bolnice i škole: u ofanzivi u provinciji Dara, Asadov režim koristi svoju provjerenu mašineriju smrti - protiv sopstvenog naroda. To nije naoružana opozicija, jer većina ljudi je samo imala peh da živi u području u kojem je opozicija do sada uspjela da se održi. Zbog toga je Asadov metod da ciljanim napadima na civile, njih natjera da vrše pritisak na opoziciju. Međutim, protivnici režima ne mogu odustati, jer bi to značilo da potpisuju svoju smrtnu kaznu. Režim ih naime rijetko zarobljava – i više voli da ih ubije - bilo na licu mjesta, ili nakon mučenja.

Izvor ustanka 2011.

Dara je grad u kojem je prije više od sedam godina započeo sirijski ustanak. Vraćanje ovog grada pod kontrolu značio bi poseban trijumf za režim. Sa padom Dare, cijela revolucija će biti slomljena, a „teroristi" kako ih Asad naziva, će biti poraženi. „Teroristi" - to su naročito u Dari, jadni ostaci onih koji su 2011. recitovali svoje sekularno motivisane zahtjeve, tražili demokratiju i političke slobode. Neki od njih su takođe žestoko zahtijevali rušenje režima. I zato u Asadovoj budućoj Siriji ne postoji opozicija.

Za mnoge Sirijce koji su pobjegli u inostranstvo, više neće biti mjesta u ovoj diktaturi koja se stvara. Nedavno objavljeni „Zakon br 10", koji predviđa eksproprijaciju u velikom stilu, ukazuje da država kao svoje građane neće prepoznavati one koji su pobjegli i da će im oduzeti imovinu. Sirijska država će u budućnosti biti privatna imovina svog rukovodstva.

Gdje sa novim izbjeglicama?

Zbog toga je i nejasna sudbina i do 270.000 Sirijaca koji su nedavno pobjegli zbog borbi oko Dare i koji su sada na granici sa Jordanom i Izraelom. Oni se nadaju da bar tamo neće biti meta borbenih aviona i burad-bombi.

U Evropi se ovaj razvoj posmatra sa zabrinutošću. Kako se ponašati prema potencijalno novom talasu izbjeglica? S obzirom na mnoge ljude koji su došli u Evropu od 2015. godine, stanovništvo EU je veoma uznemireno. Desničarske populističke partije jačaju u skoro svakoj  zemlji - zajedničko im je da su protiv prihvatanja više migranata.

Dosadašnja izbjeglička politika - greška?

Počinje da se sveti to što Evropa, a naročito Njemačka ne prave razliku među onima koji ulaze u zemlju kao migranti. Velikodušnost poslednjih godina bila je iznad svega motivisana stradanjem sirijskih izbjeglica kojima je bio ugrožen život.

Međutim, vijesti o toj velikodušnosti su se širile svijetom brzinom vjetra - pokrećući migraciona kretanja čak i u regionima koji su daleko od Sirije i gdje vladaju sasvim drugačije okolnosti. Njemačka i EU nisu imale snage da razlikuju ratne izbjeglice i migrante siromaštva: svako ko je uspio da se domogne Njemačke - ušao je. To je u Njemačkoj i EU u ogromnoj mjeri smanjilo spremnost da se prihvati više ljudi - tako da se oni kojima je zaštita najviše potrebna sada suočavaju sa najvećim preprekama.

Mora se praviti razlika

Posebno je Njemačka svojom generalnom spremnošću da prihvati izbjeglice, mnogo toga rizikovala. Političke posljedice su već evidentne - AfD je najjača opoziciona stranka u Bundestagu. A društvene posljedice ove politike tek počinju da se pokazuju.

Gotovo je cinično da se ova velikodušnost - ili možda treba reći: bezbrižnost? - sada okreće protiv onih kojima je pomoć najpotrebnija. Ljudima koji su u svojoj zemlji izloženi akutnoj opasnosti po život se mora pomoći - uključujići i odgovarajuće dozvole za ulazak i boravak. Politički potresi u Njemačkoj i Evropi nagovještavaju, da se prema drugima - koji su sami sebe doveli u opasnost - velikodušnost  mora ograničiti.