Ofanziva šarma i zataškavanja

„Napad je najbolja odbrana“ – to je poznata fudbalska taktika. Tom taktikom se povremeno služe i političari. Koliko će sa njom imati uspjeha, ne zavisi samo od ličnih kvaliteta – riječ je o duelu u kome su važni i strpljenje, rafiniranost i retorika. U slučaju afere BND, u pitanju je vjerovatno mješavina svega toga.

Ofanziva je neophodna – jer, njemačka vlada se, kada je riječ o ovoj osjetljivoj temi, ponovo našla u defanzivi. Optužbe medija su veoma ozbiljne: njemačka tajna služba BND je pomagala svojim američkim kolegama iz tajne službe NSA da špijunira političare i koncerne. Posebno je škakljivo to što je ministar unutrašnjih poslova Tomas de Mezijer za to znao još od 2008. godine. Posle višednevnog ćutanja, taj bivši koordinator tajnih službi je napokon rekao da „želi da doprinese rasvjetljavanju“ slučaja.

Ćutanje izaziva spekulacije

Doduše, De Mezijer se poziva na povjerljivost podataka i zato želi da informiše samo Parlamentarnu komisiju za kontrolu tajnih službi i Anketni odbor Bundestaga koji istražuje aktivnosti NSA povodom „afere Snouden“. To je De Mezijerovo pravo, ali – i obaveza: zašto je tako dugo ćutao? Dužnost ministra je da se izjasni o ovoj aferi, ne odajući državne tajne. Dugo ćutanje je izazvalo spekulacije i pothranjuje sumnje da vlada priznaje samo ono što ionako više ne može da se opovrgne.

Uz takvu taktiku, kabinet Angele Merkel još od otkrića odbjeglog američkog informanta Edvarda Snoudena prilično traljavo migolji kroz aferu. Kancelarski ured i Ministarstvo unutrašnjih poslova najprije nadali da će javnost brzo prestati da se interesuje za nju. Ali, ta računica se nije održala. Kritički poslanici i novinari su se srećom pobrinuli bar za to da moguća protivzakonita djelatnost tajnih službi izađe na svjetlo dana. Drugo je pitanje kakve će to – i po koga – posljedice imati.

Merkelova preuzima režiju

Parlamentarna i novinarska kontrola koja se u demokratiji podrazumijeva, i pored svih manjkavosti, funkcioniše dobro. U prilog tome govori i ofanziva šarma koju su počeli kancelarka Angela Merkel i ministar unutrašnjih poslova De Mezijer. Jer, sada je i Merkelova rekla da se „podrazumijeva“ da će „vrlo rado“ odgovarati na pitanja Anketnog odbora. Ova neuobičajena spremnost je pokušaj da preuzme kontrolu nad situacijom. Tako je bilo i u jesen 2013, kada je objelodanjeno da je NSA špijunirala kancelarkin mobilni telefon. Tada je ona izgovorila poznatu rečenicu: „Špijuniranje među prijateljima – to ne može!“, ali nakon tih riječi nažalost nisu uslijedila nikakva djela.

Niko ne treba da gaji iluzije da će Merkel i vlada koju ona predvodi sada nadoknaditi propušteno. Njena spremnost da izađe pred parlamentarne odbore je samo neophodan signal za javnost. U saradnji između njemačkih i američkih, ali i drugih partnerskih službi, ništa se neće promijeniti. Ona će se čak intenzivirati u okviru antiterorističke borbe. Nažalost, i to je potrebno – da bi mogla da se garantuje bezbjednost Njemačke.

Šef BND se žali

Ima dobrih razloga da se sumnja u to da BND, NSA i kako se oni već sve ne zovu – legalno špijuniraju. Sama kancelarka je rekla da tu ima „pravnih deficita“. Međusobno špijuniranje među prijateljskim zemljama? Jasno je da „to ne smije da se radi“, rekla je ona prije nekoliko dana... Izbor riječi podsjeća na njenu ogorčenu reakciju iz 2013. Amerikanci nemaju problem sa takvim umirivanjem njemačke javnosti. A NSA i dalje može da se oslanja na BND, čiji se predsjednik Gerhard Šindler požalio da mediji „demontiraju tu službu komad po komad“. No, i ta izjava spada u taktiku zvanu „Napad je najbolja odbrana“.