Od analfabete do pisca

Tim-Thilo Fellmer  je uspješni dječiji pisac i vlasnik jedne izdavačke kuće. No ,on teško da može imati u lijepom sjećanju svoje školske dane. On se naime u drugom razredu osnovne škole suočio sa sljedećom dijagnozom: disleksija. To je Sindrom specifičnih jezičnih poteškoća. Djeca neuredno i naopako pišu slova, nisu u stanju da razlikuju slogove.  Disleksična dejca su prosječne ili natprosječne inteligencije, izrazito kreativna, s razvijenim posebnim, vizuelnim, stilom mišljenja. Razlikuju se oblici i nivoi disleksije, a pravovremeno otkrivanje, podrška okoline i prikladna terapija mogu da je ublaže, inače se dijete suočava sa traumama, izrugivanjem i prebacivanjima da je glup, mentalno zaostao ili lijen.
Tim-Thilo Fellmer tada je disleksiju, odnosnu nemogućnost da brzo nauči čitati i pisati, doživio kao ekstremno optrećenje: s jedne strane mnogo toga nije mogao postići, s druge strane morao je prevazići taj nedostatak. „Neprestano sam se morao služiti trikovima,“ kaže on. „ I uvijek sam živio u strahu da ću biti otkriven i upasti u oči. Bilo je to vrlo teško vrijeme,“ kaže Thilo koji je prošao put od analfabete do dječijeg pisca. 

U Njemačkoj, kako pokazuje studija Univerziteta u Hamburgu, živi oko 7,5 miliona ljudi, koji ne znaju ili zbog disleksije nisu u mogućnosti na nauče da čitaju i pišu. Za oko 4,3 miliona njih njemački je maternji jezik.

Svakodnevnica ispunjena trikovima

Kako bi izašli na kraj sa svakodnevnim obavezama nepismene osobe s godinama razvijaju različite trikove i izgovore da ne bi morali čitati i pisati. Primjerice kada se nađu u situaciji da moraju ispuniti određeni formular oni tvrde kako su zaboravili naočale ili da su povrijedili ruku te ne mogu pisati. Na poslu često tekstove koji su im neophodni za obavljanje zadataka uče na pamet kako ne bi morali uvijek iznova čitati i pisati.

Na taj način iz straha oni godinama skrivaju svoju tajnu – čak i od prijatelja, članova obitelji i radnih kolega. Naime, nepismenost je u Njemačkoj i dalje tabu tema.

Tim-Thilo Fellmer uspio je prevazići nepismenost. On je, nakon što je završio zanat za automehaničara, pokušao raditi i u drugim djelatnostima, ali nigdje nije mogao iskoristiti svoj potencijal bez pravog znanja čitanja i pisanja. Sredinom dvadesetih godina njegova želja da prevaziđe ovaj problem bila je sve jača. Tako je upisao kurs njemačkog na kojem je bio najstariji polaznik, a nakon prvog kursa uslijedili su i brojni drugi. Poslije kurseva je angažirao i privatnog učitelja, te tražio pomoć prijatelja. „Tada sam iskoristio i mogućnost tehničkih pomagala kao što su primjerice kompjuterski programi za nepismene,“ kaže Tim-Thilo.

Ko snosi odgovornost?

Brojne odrasle osobe, koje su nepismene a ne znaju da imaju poremećaj koji se naziva disleksija, traže krivicu u samima sebi. No, Tim-Thilo smatra da je za to odgovoran školski sistem. U razredima sa velikim brojem učenika učitelj nema prostora da se posveti svakome individualno, a upravo je to neophodno djeci sa problemima u čitanju i pisanju, kaže on. U njegovom slučaju bilo je potrebno deset godina da bi naučio čitati i pisati na odgovarajućem nivou. To je mnogo vremena koje se ipak, kako sam kaže, na koncu isplatilo. Zbog toga on svima koji imaju iste probleme poručuje: „To se isplati jer na taj način dobijate nevjerovatno mnogo toga pozitivnog.“

Autori: M. Entezari / Z. Ilić
Odg. urednica: J. Rose