Obilježavanje „Oluje“: najveći gubitnici su porodice žrtava

Uske stepenice vode do drugog sprata zgrade u centru Beograda. Tamo je kancelarija u kojoj se čuvaju brojna dokumenta i biografije stradalih tokom akcije „Oluja". 

„Mi pokušavamo svakome da damo ime i prezime, a najvažnije je da imamo fotografiju osobe. Ali, njih je sada veoma teško nabaviti, prošlo je 28 godina i mnogi svjedoci su umrli." 

Tako priča Dragana Đukić, predsjednica Udruženja porodica nestalih i poginulih „Suza" koje okuplja srpske porodice iz čitave Hrvatske. I njoj je tokom rata ubijen brat, a otac je bio hapšen i maltretiran. Porodica se nikada nije vratila u rodni kraj. 

- pročitajte i ovo:  Oluja iz srpske perspektive: Zločini bez kazne

Prijedor – „prst u oko preživelima" 

Udruženje „Suza" nema veliku podršku, kaže Đukić. „I novinari i politika nas se sjete samo kada dođu ovi dani oko 'Oluje', pa nas poslije onda svi zaborave." A političari, oni iz Srbije i Republike Srpske, ove godine komemoraciju žrtvama „Oluje" organizuju u Prijedoru u Bosni i Hercegovini.

Delegacija u kojoj su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bila je i na Petrovačkoj cesti, gdje je 1995. hrvatsko ratno zrakoplovstvo bombardiralo izbjegličku kolonu Srba, zbog čega je protiv hrvatskih pilota podignuta optužnica za ratni zločin u Beogradu. 

I taj događaj obje strane različito tumače. Dok srpska strana tvrdi da su se u koloni nalazili samo civili, hrvatska strana kaže da su u koloni bila i vojna vozila. I podsjeća da je Haški sud istraživao i taj događaj, ali nije našao elemenata za podizanje optužnice za ratne zločine. 

Međutim, već i sama najava da će se komemoracija održati u Prijedoru izazvala je burne reakcije širom regiona. Mnogi su negodovali, jer smatraju da to predstavlja nepoštovanje prijedorskih žrtva, naročito ubijenih Bošnjaka. 

„Odabiranjem Prijedora ništa drugo ne radite nego stavljate prst u oko preživjelima u Prijedoru, porodicama i onima koji su izgubili najmilije", kaže za DW novinar iz BiH Dragan Bursać. „Godišnjicu 'Oluje' treba naravno obilježiti, ali ne u Prijedoru gdje je ubijeno vise od 3.500 ljudi, a pogotovo ne ako znamo da su tu ubijena 102 djeteta, a da i dan-danas nemaju spomenik", kaže Bursać. 

„Postavlja se pitanje zašto rukovodstvo entiteta Republike Srpske i zašto rukovodstvo Srbije i zašto prvi ljudi Crkve rade to što rade baš na takvom mjestu", kaže Bursać. „To je čist inat i to nikako ne doprinosi dobrim odnosima povratnika Bošnjaka i srpskog stanovništva. Ne doprinosi nikako ni dobrim odnosima u Bosni i Hercegovini, a ni odnosima između BiH i Srbije." 

Da je komemoracija u Prijedoru greška smatra i Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Srbije za rješavanje pitanja nestalih sa Republikom Hrvatskom. „Oluja", kaže, „zaslužuje komemoraciju koja je jedinstvena. Svaki dodatni element može samo da kompromituje komemorativne aktivnosti i da stvori političku kontroverzu. Ovako, kao da se nastoji da se zločinom nad Srbima u Hrvatskoj prekriju i prikriju zločini Srba nad Muslimanima", kaže Matić i ukazuje da politika mora da se promijeni, kako bi se došlo do zajedničkog razumijevanja. 

Može li zajednički? 

Hrvatska za to vrijeme godišnjicu „Oluje" obilježava 5. avgusta kao Dan pobjede – kada je oslobođena teritorija koja je od 1991. bila okupirana, odakle su tada protjerani Hrvati i nad kojima su počinjeni brojni zločini. Osim toga, sporno je i to koliko je Srba napustilo to područje 1995: prema hrvatskim izvorima oko 130.000, prema srpskim između 200.000 i 300.000. 

Ipak, predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac i nezavisni gradonačelnik Otočca u Lici Goran Bukovac su uoči godišnjice položili vijence srpskim civilima ubijenim u „Oluji", ali i Hrvatima stradalim u ratu. „Niko nije smio poginuti", rekao je tom prilikom Pupovac, „trebalo je učiniti sve da ne dođe do rata." 

I pored takvih primjera, obilježavanje „Oluje" pokazuje koliko su Srbija i Hrvatska daleko od pomirenja. „Imamo primjere zajedničkog obilježavanja, ali ne i kontinuitet jedne takve prakse", kaže Teršelič za DW. „A vrlo je važno tražiti načine da se s jedne strane obilježi to koliko je bilo važno osloboditi okupirana područja u Republici Hrvatskoj, što je omogućilo ljudima koji su prognani od 1991, većinom Hrvatima, da se vrate u svoja mjesta i to koliko je važno priznati stradanje svih onih ubijenih i nestalih civila", kaže direktorka „Dokumente". 

Veran Matić pak podsjeća da je Hrvatska postala članica EU, NATO, Šengena, monetarne unije… „Vlasti u Zagrebu imaju i mogućnosti i obavezu da reprezentuju najviše standarde demokratije, tolerancije, poštovanja prava manjina, ljudskih prava", kaže Matić, ali i dodaje je to sve samo u tragovima, a ne i model koji se slijedi. 

„S druge strane, iz Srbije svakodnevno stižu teške optužbe na račun hrvatskih vlasti. Tu se često miješa odnos prema prošlosti i strašni zločini NDH u Drugom svjetskom ratu, sa onim zločinima počinjenim u ratu od prije 30 godina", kaže Matić.  

„Osjećamo se iskorišćeno" 

„I koliko god da političari govore o tome da je rješavanje pitanja nestalih humanitarno a ne političko pitanje, svakoga dana možemo da vidimo da je ono ipak isključivo političko, jer nema pomaka u rješavanju, ni kada je riječ o Hrvatskoj, ni kada je riječ o Bosni i Hercegovini i Kosovu", kaže Veran Matić. 

U svemu tome, najveći gubitnici su porodice žrtava, kažu u udruženju „Suza" iz Beograda. „Porodice žrtava su još 1996. našle snagu da zajedno sjednu i pokušavaju da dođu do neke istine. A ranije je bilo i više rezultata. Ali, što se više priča o nestalima i rješavanju problema, to se sve više petlja politika i sve je manje rezultata. Mi kao porodice se u svemu tome osjećamo iskorišćeno", kaže Dragana Đukić i zaključuje: „Obilježavanje i komemoracije bi trebalo da budu organizovani na neki dostojanstven način. I bez politike." 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu