Obamina iskrenost: I Amerika je radila loše stvari

Iznenađujuće iskreno priznanje američkog predsjednika Obame: "Sjedinjene Države su, u stvari, učinile loše stvari drugim državama".

"Čak i kada govorimo o suparnicima, mislim da morate imati kapaciteta da se s vremena na vrijeme stavite u njihovu poziciju i, ako pogledate historiju Irana, činjenica je da smo bili umiješani u zbacivanje demokratski izabranog režima u toj zemlji", izjavio je predsjednik Obama u intervjuu za New York Times nekoliko sati nakon nedavnog historijskog sporazuma sa Teheranom o nuklearnom naoružanju.

Barack Obama je tu aludirao na dešavanja iz 1953. godine, kada je CIA orkestrirala udar i svrgnula Mohammada Mosaddegha, sekularnog, demokratskog vođu koji je nacionaliziranjem iranske naftne industrije stavio tačku na desetljećima dugu britansku kontrolu nad naftom u Iranu. Predsjednikova lekcija iz historije tu se ne završava.

"U prošlosti smo podržavali i Saddama Husseina, čak i kada smo znali da u ratu protiv Irana koristi kemijsko oružje, a posljedica toga je da su oni bili zabrinuti za sigurnost, imali su svoju priču", tvrdi predsjednik.

Administracija predsjednika Reagana obnovila je diplomatske odnose s iračkim diktatorom početkom 80tih, osiguravajući obavještajnu pomoć, što je Iraku bitno pomoglo u invaziji na Iran. Te historijske činjenice američki mediji i javnost rijetko spominju kada se govori o Iranu i Bliskom Istoku.

Umjesto toga, Sjedinjene države nastoje se fokusirati na vlastite probleme u vezi sa Bliskim Istokom - da su 52 Amerikanca bila u zatočeništvu tokom Islamske revolucije, ali i na antagonizme prema Izraelu i anti-semitističkoj retorici pojedinih iranskih zvaničnika.

No, ne radi se samo o Iranu. Desetljećima se američka administracija suočavala sa još jednim, znatno bližim revolucionarnim režimom - komunističkom vladom na Kubi. Ovog ljeta stvari su se promijenile. Normalizacija diplomatskih odnosa s Kubom i sporazum s Iranom daje čvrste osnove uvjerenju da će dvije dugogodišnje međunarodne konfrontacije konačno biti okončane.

"Volja da suosjećamo, ne da simpatiziramo, da sebe posmatramo onako kako nas vide druge zemlje, je ogromna promjena američkog stava", tvrdi Philip Brenner, stručnjak za američku vanjsku politiku i Kubu na Američkom univerzitetu.

"Za nas je to teško, jer mi smo tako veliki, a druge zemlje su tako male. Mi imamo sposobnost da utječemo na njih znatno jače, nego one na nas", kaže Brenner.

Mogli smo razgovarati

Prerano je za pretpostaviti kakav će utjecaj nuklearni sporazum s Iranom imati na Sjedinjene Države, Iran, Bliski Istok i svijet, no zamjetno je da su se odnosi Washingtona i Teherana već promijenili, smatra John Limbert, bivši zamjenik pomoćnika državnog sekretara za pitanja Irana. Tokom iscrpnih pregovora Iran i Sjedinjene Države dokazali su sami sebi, ali i cijelom svijetu, da mogu postići sporazum o izuzetno složenim i politički osjetljivim temama.

"Ljudi to ne mogu javno priznati. Ipak, činjenica je da smo umjesto onoga što smo radili 34 - 35 godina, a to je da prijetimo jedni drugima, da pucamo jedni na druge, da se međusobno vrijeđamo, mogli jednostavno razgovarati jedni s drugima, ne kao prijatelji, ali razgovarati", naglašava Limbert.

"To je promjena, sviđalo se to nekome ili ne, to je velika promjena u odnosima", kaže Limbert, koji je i sam bio sudionikom jedne talačke krize, zbog koje su Sjedinjene Američke Države 1980. godine prekinule sve odnose s Iranom.

On ne vjeruje da će nuklearni sporazum imati odmah vidljiv učinak na regionalna dešavanja na Bliskom Istoku, koji je preplavljen mješavinom nasilja vjerskog ili geopolitičkog karaktera. Ipak, smatra Limbert, dvije države otkrile su svoju sposobnost da razgovaraju, da mogu otvoriti vrata dugoročnom rješavanju kompliciranih problema.

U posljednje četiri godine Iran i Amerika bili su na suprotnim stranama po pitanju rata u Siriji. Washington je zauzeo stav protiv režima aktuelnog predsjednika Bashara al-Assada, kojeg Teheran podržava. Ipak, ubrzano je fokus prebačen s Assada na Islamsku državu, neprijatelja i Washingtona i Teherana, stvarajući prostor za moguću suradnju.

Što nam je trebalo tako dugo?

Sjedinjene Američke Države i Kuba još su jedan dokaz da se stvari mogu posložiti i bez vikanja, vrijeđanja i prijetnji na obje strane. Diplomatski odnosi obnovljeni su nakon više od 50 godina. Stav Washingtona prema komunističkom režimu u Havani dugi je niz godina izvor tenzija Sjedinjenih Država i brojnih zemalja Latinske Amerike.

"Sjedinjene Države uvijek su predstavljale nekog lebdećeg diva, neku hegemonijsku snagu koja je mogla intervenirati bilo kada. Kubanska revolucija je prihvaćena kao legitimna u svim drugim zemljama svijeta", kaže Brenner.

Obnova diplomatskih odnosa, smatra on, otklonila je glavni uzrok antagonizama između Amerike i ostatka svijeta. Na Samitu u Panami, Obamu su dočekali i pozdravili predsjednici zemalja Južne Amerike, umjesto da mu se neprijateljski raspoloženi konfrontiraju. Obama se rukovao i sa Raulom Castrom, čak imao privatni susret s kubanskim vođom.

Brenner vjeruje da bi obnova diplomatskih odnosa s Kubom mogla otvoriti nove puteve suradnje u borbi protiv krijumčarenja droge, u borbi protiv siromaštva, te svakako unaprijediti trgovinske odnose.

Limbert ima samo jednu nedoumicu po pitanju stabilizacije odnosa Washingtona sa Teheranom i Havanom: "Zašto nam je trebalo toliko dugo? Zašto smo potrošili toliko vremena na zadavanje udaraca jedni drugima? Udarali su nas u prsa 35 godina, a znate da rezultat toga mogu biti samo bolna prsa".