O ratu i genocidu u Srebrenici u Italiji se malo toga zna

Andrea Rizza Goldstein je nakon jedne radionice sa djecom bez roditelja u Tuzli 2006. godine, gdje je bio sa svoje dvoje djece, sasvim slučajno po prvi put došao u Srebrenicu na prijedlog aktivistkinje, nedavno preminule, doktorice Irfanke Pašagić.

"Do tada gotovo da ništa nisam znao o Srebrenici i kako su tada sa mnom bila moja djeca, devetogodišnja kćerkica i trinaestogodišnji sin, ostao sam samo jedan dan. Puno stvari mi nije bilo jasno ali sam shvatio da se tu desilo nešto strašno veliko", kaže Andrea.

Po povratku u Italiju najprije je volonterski radio za Fondaciju „Aleksander Langer" koja je u Srebrenici dugo prisutna i od 2010. godine stalno radi za njih na raznim projektima, najčešće kao organizator, vođa i prevodilac za grupe mladih ali i starijih Italijana koji dolaze u okviru višednevnih ekskurzija u Bosnu i Hercegovinu, u kojima je nazaobilazna posjeta Srebrenici.

"Za ovih desetak godina, iako nas je jedno vrijeme zaustavila korona, po mojoj slobodnoj procijeni u Srebrenicu sam doveo više od 2000 ljudi, mahom srednjoškolaca, ali i onih starijih, kaže on.

Na pitanje šta najviše zanima mlade Italijane, odgovara: "Najviše ih zanima zašto nama na Zapadu, tako da kažem,  još uvijek nije jasno gdje je Evropa. Kada je počeo rat u Ukrajini bio je to kolektivni šok i pitali smo se kako je moguće da se dešava rat u Evropi, prvi nakon Drugog svjetskog rata? Kao da rata u Bosni nije bilo, jer se to kod nas ne smatra evropskim ratom. Mislim da mi na Zapadu, vrlo malo ili gotovo ništa ne znamo o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su se ovdje vodili, da se mi kao Evropljani ne želimo suočiti sa odgovornišću međunarodne zajednice, za lošu medijaciju prije rata, grozan pristup tokom rata i haos, totalni kolonijalizam Zapada, poslije rata."

 "Moj utisak je da je Srebrenica mrtav grad"

Mladi koje on dovodi u ovah bh. gradić su, kako kaže, učenici završne godine srednje škole i oni o istoriji 20. vijeka o ratu u Jugoslaviji uče na pola stranice. Bio je maskr, bio je genocid u Srebrenici, a to se tako smatra zato što Balkanci oduvijek ratuju i to je evropsko bure barauta, pojašnjava.

U dosadašnjem radu je iskusio da mladi koje dovodi u BiH ne mogu da shvate kako to da raspad Jugoslavije, koja je Italiji bila susjed, nema nikakav prostor u njihovom javnom narativu i o tome se ništa ne uči u školi. Ali, kada dođu ovdje, naglašava sagovornik DW-a, godinama im u sjećanju ostaju susreti i priče svjedoka ratnih dešavanja jer slušaju o tome iz prve ruke, od ljudi koji su to doživjeli.

"Zovem se Federika, moj prvi utisak po dolasku u Srebrenicu je da je ovo mrtav grad, za razliku od Sarajeva. Čini mi se da ovdje nema snage i želje da se vrati život kakav je nekada bio, valjda zbog dimenzija onog što se tu desilo", kaže ova mlada Italijanka i dodaje da će najduže pamtiti oči i tužne poglede ljudi, svjedoka zla, koji su preživjeli.

Danijel ima bosanske korijene. Majka mu je iz Rogatice a otac iz Goražda. On se rodio u izbjeglištvu u Italiji. Kaže da je ono što je saznao daleko strašnije i teže od toga što je već slušao od svojih roditelja koji mu nikada nisu govorili o detaljima. I na njega je Srebrenica tokom dolaska ostavila utisak grada bez života:

"Izgleda mi kao mrtav grad, ubijen grad i kao da se od rata ništa nije promijenilo jer za to nema snage. Tek sada shvatam razmjere genocida. Na prvoj prezentaciji u Memorijalnom centru nisam mogao ostati do kraja, izašao sam napolje jer sam bio jako potresen onim što sam čuo i vidio."

Upoznavanje sa ratnim dešavanjima u BiH i regionu

Program, obično, sedmodnevnih dolazaka grupa učenika iz Italije je koncipiran tako da oni za to vrijeme pokušaju steći utisak o BiH, o vremenu prije rata, ratnim dešavanjima, a posebno onim u Srebrenici.

"Dolaskom u Sarajevo na neki način stvaramo sliku o tome kakva je Bosna bila prije . Mladi na jednom mjestu  vide pravoslavnu i katoličku crkvu, džamije, jevrejsku sinagogu. Obično imamo i susret sa Hasanaom Hasanbegovićem, veteranom rata koji je prvi pokrenuo dijalog sa veteranima drugih zaraćenih strana. On ima fenomanalan antiratni pristup, nije nacionalista i njegovo gledanje na nacionalističke politike u BiH veoma je zanimljivo i poučno za naše učenike. Ranije, dok je bio živ, imali smo fenomenalne susrete sa gospodinim generalom Divjakom. Zatim, organizujemo susrete sa Ajnom Jusić, Hasanom Nuhanovićem  i drugima", kaže Andrea Rizza Goldstein.

Tokom boravka u Sarajevu gosti iz Italije posjećuju razna mjesta kao npr Tunel spasa, Muzej ratnog djetinjstva, Vijećnicu u kojoj, kako Andea kaže, često imaju priliku vidjeti jako zanimljive izložbe iz kojih mogu mnogo naučiti. Nakon toga, oni dolaze u Sreberenicu gdje obično ostaju tri dana. Prvo se u Memorijalnom centru upoznaju sa događajima u Srebrenici od '92. do '95. a potom jedan dan borave i u selu Osmače.

"Osmače su prirodni teatar, ako se tako može reći, kako bi se najbolje razumijelo šta je to bilo etničko čišćenje. Prije rata tu je bilo 943 stanovnika a sada ih ima 45. Više od polovine muških stanovnika (495)  je ubijeno od '92-do '95. najviše u julu '95. Tamo imamo i susret sa Muhamedom Avdićem u nekadašnjoj školi gdje je njegov otac prije rata bio direktor a kojeg je granična policija Srbije 31. jula 1992. godine predala vojnoj policicij RS i od tada mu se gubi svaki trag.", pojašnjava Andrea.

Članovi grupa Italijana koje on dovodi zatim se susreću sa članovima udruženja ADOPT Srebrenica (Prihvati Srebrenicu) koji rade na očuvanju vrijednosti zajedništva i sjećanja na prošlost i provode druge zanimljive projekte pod pokroviteljstvom italijanskih fondacija. Tu imaju priliku čuti i priče pojedinih Srba koji su takođe članovi ovog multietničkog udruženja. Pri odlasku iz Srebrenice u Bratunac posjećuju groblje srpskih žrtava rata i zatim odlaze u Tuzlu, gdje se upoznaju sa radom ICMP odjeljena Međunarodne komisije za nestale i identifikaciju ekshumiranih žrtava rata. U Tuzli imaju i susret sa Zijom Ribićem koji je kao osmogodišnji dječak romske nacionalnosti 1992. godine jedini preživio strijeljanje i stravičan maskr u zvorničkom selu Skočić u kojem je izgubio svih devet članova porodice: roditelje, šest sestara i brata. Nerijetko posjećuju i Mostar i Vukovar, kako bi i na tim mjestima stekli sveobuhvatniju sliku šta se na ovim prostorima dešavalo ratnih '90-tih godina.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu