"Nova predsjednica SAD se zove Hilari Klinton"

„Nakon Obame, prvog predsjednika tamne kože u Bijeloj kući, moglo bi se sada dogoditi da na isto mjesto dođe i prva žena – ovo su mogućnosti koje su prije samo nekoliko godina bile nezamislive. Sigurno je to da Hilari Klinton ima velike šanse da bude izabrana, ali pred njom je takođe i brdo problema. Tako da nema na čemu da joj se zavidi. Nacija je podijeljena kako nije bila još od građanskog rata, a republikanci ne čine ništa da to promijene. Demokratkinja Klinton bi morala biti spremna na izbornu borbu u kojoj se neće birati sredstva“, piše Ejzenaher prese.

Ime - najveća prepreka

Ziddojče cajtung (SZZ) prognozira: „Nova predsjednica Sjedinjenih Američkih Država se zove Hilari Rodam Klinton. U ovom trenutku ne postoji niko, ko bi joj se mogao naći na putu u Bijelu kuću; kako među republikancima, tako ni među njenim demokratama. Ona to tačno zna – i zato se i kandiduje. Samo, da li Amerika treba Hilari Klinton kao predsjednicu? Ako pogledamo njeno znanje i iskustvo odna su svi njeni protivnici iz redova republikanaca žutokljunci. Ali, upravo njene osobine – žilavost i borbenost – koje je četvrt vijeka održavaju na političkoj sceni, istovremeno u najmanju ruku bude i sumnje da li je ona zaista spremna za najvišu poziciju. Za Hilari Klinton politika je bila, i još uvijek jeste, nikada dovršena borba za progresom, borba protiv reakcionara, ali takođe i borba protiv zla na svijetu. Njen skoro paranoičan pogled na svijet nakon političkog kraha njenog muža je i razumljiv, s obzirom kakva se sve prljavština sručila na Klintonove. Ali, može li se sa takvim političkim balastom upravljati jednom zemljom?“ – pita se na kraju minhenski dnevnik.

„Najveći kapital Hilari Klinton je istovremeno i njena najveća prepreka – ime“, komentariše Tagescajtung iz Berlina. „Klintonovi su u SAD politička dinastija kao i Bušovi. Na strani konzervativaca Džeb Buš oklijeva, ali je već signalizirao da želi da bude treći Buš u Ovalnoj sobi. Hilari Klinton protiv Džeba Buša - bio bi na neki način povratak u 80. i 90. A to ne bi bila dobra vijest za Sjedinjene Države pa čak kad bi na kraju pobijedila i Klinton. Jer, demokratije ne podnose dinastije. Promjene, obnavljanje i različitost su karakteristike demokratije. Hilari Klinton bi u Bijelu kuću ušla sa jasnom agendom, sa uspostavljenim strukturama, sa dugogodišnjim savjetnicima i već utabanim stazama. No, ono što je Sjedinjenim Državama sada potrebno jeste snaga da se učine promjene“, naglašava Tagescajtung.

Kuba i SAD

Štampa piše i o sastanku dvojice državnika u Panami, Raula Kastra i Baraka Obame. „Do sada je između Havane i Vašingtona učinjeno nekoliko simboličnih koraka“, piše list Velt. „Ali, ako se uporedi sa decenijama ćutanja, prije se može reći kao da se radi o atmosferi na jednoj zabavi u vrtu. Fidel Kastro je u jednom trenutku tražio približavanje Sovjetskom savezu, što je dovelo do toga da su SAD izgubile strpljenje. A koliko je situacija bila opasna pokazala su iskrcavanja Kubanaca u Zalivu svinja koja je pomagala CIA. To je bio početak drame u istoriji poznate kao Kubanska kriza. Kastrov brat (Raul prim. red.) pokušava da otvaranjem ka Sjedinjnim Državama zaustavi propast“, piše Velt.

Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) piše: „Samit u Panami će ostati upamćen po približavanju na najvišem državnom nivou, koje su nakon dugog niza godina iz različitih razloga učinili Barak Obama i Raul Kastro. Jedan želi da pred kraj mandata spasi što se spasiti može, kada je riječ o njegovoj spoljnoj i odbrambenoj politici, a za drugog je najvažniji motiv - opstanak njegovog bolesnog režima“, piše FAZ.

Plima i oseka religije

Noje cirher cajtung pod naslovom 'Pod zaštittom vela' piše: „Svake godine sve više marama, zarova i burki – Sarajevo postaje sve više muslimansko! Često se posljednjih godina tako žale sekularni Bosanci i Hercegovci s nelagodom u glasu pred turistima sa Zapada. Je li to stvarno tako?“, pita se Andreas Ernst u NZZ-u.

„Samo nekoliko kilometara od džamija i medresa u centru grada odjednom nestaju marame. Ali, u Bosni i Hercegovini je nakon rata porasla 'vidljivost' religioznosti – i to u svakoj vjerskoj zajednici. Tako u srpskim naseljima kao gljive poslije kiše niču kupolasti krovovi pravoslavnih crkava. U zapadnoj Hercegovini se podižu apsurdno visoki crkveni tornjevi ka hrvatskom katoličkom nebu. Ali, religije su podložne istorijskoj plimi i oseki. Trenutna plima će jednom biti zamijenjena osekom– kao što je bilo nakon Drugog svjetskog rata kada su Titovi komunisti pritjerali uz zid vjerske zajednice.“