Nogometna lopta nije tek radost za sve mališane
17. juni 2018
Sofiji je danas 13 godina i već godinama se njezin život vrti oko nogometne lopte. Ali ne za igru: ona ih šije. Poslijepodne je u njezinom selu na sjeveru Indije i pred njom su kožne krpice već izrezane u dijelove kakve trebaju. Već skoro gotovu loptu drži između nogu i s obje ruke s debelim iglama šije kožu lopte: „Dobijem materijal i onda to moram sašiti. Ponekad se ubodem, to prilično boli."
Makar to radi sada skoro već sedam godina, rijetko stigne sašiti više od dvije lopte na dan. To je težak posao koji zahtjeva mnogo pažnje. Ali njezina obitelj ne može bez prihoda od Sofijinih lopti: „Plaćaju me deset rupija po lopti. I moje sestre također šiju lopte."
Sa školom je postalo još napornije
Deset rupija – to je jedva 13 eurocenti. Takva, ručno sašivena lopta u trgovini na Zapadu košta nekoliko desetaka puta više, ali Sofija i njezina obitelj od toga nemaju ništa. Njezina majka se pomalo stidi što njezina kći mora raditi dok se druga djeca u to vrijeme mogu igrati. „Trebamo pomoć naše djece da bismo preživjeli. Ali ipak, prije podne idu u školu."
Doduše i to je nešto novo za Sofiju, makar njezin život nije time postao lakši. Jer tek prije dvije godine su u njihovo selo došli djelatnici jedne humanitarne organizacije za zaštitu djece i ukorili su njezine roditelje: „Zašto ne šalješ djecu u školu, to je tvoja zakonska obveza, sva djeca moraju u školu", rekli su im. Njezini roditelji su bili iznenađeni – uopće nisu znali da postoji školska obveza.
Tako je Sofija imala već 11 godina kad je krenula u školu: „Ujutro idem u školu, onda ručam i nakon toga šijem loptu. Kasnije idem u školu kurana, a nakon toga opet šijem", kaže nam Sofija. I tako radi dugo u noć, a sutra opet sve od početka.
Nema „dječjeg rada", ali smiju „pomagati"
U Indiji je još mnogo maloljetnika, čak mališana mlađih od 14 godina, koji moraju raditi: u tekstilnoj industriji, tkanju tepiha ili čak u kamenolomima i rudnicima. Indijska vlada ponosno ističe kako se broj takvim malih radnika prepolovio u posljednjih deset godina zakonima o obaveznom školovanju ili uvođenju globa za zapošljavanje djece.
Ali prošle godine parlament Indije je „omekšao" zakon protiv dječjeg rada i po njemu i djeca mlađa od 14 godina smiju „pomagati" svojim roditeljima. Tako teoretski Sofija ne radi, nego „pomaže" svojim siromašnim roditeljima kako bi spojili kraj s krajem jer i sami tek rade nadničarske poslove.
Dok šije nesretne lopte i pogotovo sad kad ide u školu, Sofija mašta o svojoj budućnosti, o dobrom poslu i velikoj plaći: „Želim postati liječnica. A kad ja budem imala djece onda neka i oni idu na fakultet bez da prije toga moraju šiti nogometne lopte."
Ali to će Sofiji najvjerojatnije ostati tek samo san.