Njemački predsjednik u potrazi za "Mi"

Prilično je neobično da savezni predsjednik piše knjigu. Frank-Valter Štajnmajer (Frank-Walter Steinmeier), šef države nešto više od sedam godina, ipak je to učinio. On navodi dva datuma koja su ga na to navela: 23. maja ove godine navršava se 75 godina od proglašenja Osnovnog zakona (njemačkog Ustava). A 9. novembra će se navršiti 35 godina od mirnog rušenja zida u Berlinu. Dovoljno je razloga za svojevrsni bilans stanja, pogled unazad ali i unaprijed.

Štajnmajer je veoma zabrinut za zemlju

Ali, njemački predsjednik se zapravo, blago rečeno, osjeća nelagodno zbog stanja u zemlji. Moglo bi se reći i da je uznemiren. Zbog razularenog desničarskog populizma, zbog malodušja mnogih ljudi, zbog sumnji u demokratiju. Takođe i zbog neriješenog pitanja migracija, klimatskih promjena, i socijalne države. Knjiga pod naslovom„Mi“ (Wir) opisuje zemlju u tranziciji, koju muči velika neizvjesnost i gubitak mnogih izvjesnosti. Štajnmajer objašnjava: „Kada ne možeš da se odmoriš, osjećaš usidreno i uvijek moraš da očekuješ neočekivano – kao što je pojava virusa koji parališe javni život, ili rat zbog kojeg nestane gasa za grijanje tokom zime – onda gubiš povjerenje u ono što se samo po sebi podrazumijeva“.

Nije li predsjednik graditelj mostova?

Savezni predsjednik već duže vrijeme neumorno putuje po zemlji, po malim mjestima i sredinama i pokušava da razgovara sa ljudima. Sa ljudima koji su sve rjeđe istog mišljenja. Zato je časno tražiti ono što nas još povezuje, odnosno ono „mi“. Ali Štajnmajer mora sebi da postavi dva pitanja: da li je posao šefa države da zauzme tako eksplicitan stav o društvenim prevratima i aktuelnim političkim kontroverzama kao što to čini u svojoj knjizi? Ili ne bi trebalo da pokuša i ovdje da gradi mostove, mimo aktuelnih stvari, u svim društvenim klasama?

I drugo: kada govori o greškama i pogrešnim odlukama u prošlosti, o prijatnom, nemoćnom osjećaju blagostanja, zavisni od američke bezbjednosti i jeftinog ruskog gasa, može li onda baš on biti agitator? Kada je, kao dugogodišnji ministar spoljnih poslova, takođe igrao jednu od najvažnijih uloga u obezbjeđivanju tog lažnog osjećaja sigurnosti? Od 2005. do 2009. i ponovo od 2013. do 2017. tadašnji političar SPD-a bio je najviši njemački diplomata. Takođe, u vrijeme kada je Rusija okupirala Krim. Protivno međunarodnom pravu.

Oštre kritike Moskve

Posljednja optužba je vjerovatno nepravedna, jer veliki dio njemačke politike, ne samo Štajnmajer, ostao je na dijalogu sa Moskvom do izbijanja rata u Ukrajini. Ali sada on piše: „Rat radikalizuje nepravedni režim u Moskvi. Ovo baca, djelom fanatizovano, dijelom paralizovano rusko društvo u krivicu istorijskih razmjera.“ No, nisu li znaci ovoga bili očigledni vrlo rano? Posebno za njega, ministra spoljnih poslova?

Za multietičko društvo

Većina ljudi u Njemačkoj će se sigurno složiti sa saveznim predsjednikom u mnogim izjavama u njegovoj knjizi. Na primjer, kada piše da društvo nikada nije bilo homogeno, da mu se ljudi iz drugih zemalja i kultura stalno pridružuju. Dio Njemačke su danas: „...oni koji su rođeni u našem političkom poretku, kao i oni koji su se u njega doselili, koji su u ovoj zemlji rođeni, koji su postali Nijemci izborom nove nacionalnosti”. Tačno, ali na desnoj strani upravo ove izjave se kategorički odbacuju. Obraćajući se desničarskim populistima, on piše: „Neki od njih čak žele silom da stvore takvu homogenost i isele Nijemce koji im se ne uklapaju u sliku. Ali, većina građana se protivi takvim neustavnim fantazijama.“

Kritika kulture na nekim društvenim mrežama

Ali, činjenica je da nije samo nekoliko izgubljenih duša koje više nisu dio „mi“ njemačkog predsjednika: oni koji odbacuju demokratiju i imaju desničarske stavove. Koji vode sopstvene dijaloge na sopstvenim digitalnim platformama. Štajnmajer ovdje prepoznaje jedan od centralnih problema, i piše: „U političkom jeziku se ukorijenila brutalizacija, koja se trijumfalno predstavlja kao neustrašivost. Paradoksalno, istovremeno mnogi osjećaju da više ne mogu da izraze svoje mišljenje i da ih se sumnjiči za svaku otvorenu riječ“.

Njemački predsjednik želi da mobiliše veliku, tihu većinu društva protiv ove grupe; Ova većina treba da zadrži povjerenje u vladajuću politiku - to ih moli Štajnmajer: „Važno je shvatiti da nisu samo glupi ili zlonamjerni političari krivi što je Njemačka u promijenjenoj situaciji. Nijedan njemački političar ne može narediti svijetu da se okrene u našu korist“.

Uloga saveznog predsjednika

Moć saveznog predsjednika Njemačke je ograničena, on djeluje riječju, okupljanjem svih ljudi. Štajnmajer je svojom knjigom do kraja iscrpio ovu funkciju svoje službe. Čast je to što savezni predsjednik brine za budućnost zemlje. Ono što,međutim, nedostaje jeste iskrena procijena Njemačke, koja je i dalje jedna od najbogatijih zemalja svijeta, sa funkcionalnom društvenom i ustavnom državom. I da se greške poput ovih opisanih ne dešavaju samo ovdje.

S vremena na vrijeme stekne se utisak da bivši moćni političar teško može da podnese da u ovim turbulentnim vremenima nema političkog uticaja. Ali ova rezervisana uloga, čisto reprezentativnog šefa države je njegov posao, čak i ako svijet ludi oko njega.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu