Manuel Saracin: Ne želim Dejton 2

DW: Gospodine Saracin, trentuno kruži takozvani „non-pejper" o promjenama granica na zapadnom Balkanu, dakle na teritoriji bivše Jugoslavije. Kakav je Vaš stav o ovakvim prijedlozima?

Manuel Sarracin: Čvrsto sam ubijeđen da ove mozgalice – s moje tačke gledišta takođe i testovi - zahtijevaju jasno odbijanje njemačke vlade i Evropske unije. Granice u tom regionu su nepovredive i morale bi tako i ostati. I veoma sam srećan da je njemački ministar spoljnih poslova (Hajko) Mas to tako lijepo formulisao tokom posjete Kosovu: Ideje o etničkom povlačenju granica istorijski zaslužuju da završe u kanti za smeće.

- pročitajte još: Njemački ministar Mas: "Dalje ruke od granica"

Ali, ovaj put je slučaj da se ideje o korekturama granica pokreću i uz podršku nekih članica Evropske unije. Očigledno unutar EU postoje različiti stavovi i nema jasnog odbijanja…

Prvo bih rekao, već kada je pokrenuta debata o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, da je bilo jasno da će na neko vrijeme biti sklonjena s dnevnog reda, ali da bi određeni akteri možda ponovo pred kraj ere Merkel mogli da pokušaju još jednom da testiraju, da li je njemački stav zaista toliko čvrst, kako je tada bio čvrst stav kancelarke Merkel.

- pročitajte još: Michael Roth: Crtanje granica je opasan i pogrešan put

I zato je prije svega važno, da njemačka vlada ovdje zauzme jasan nadpartijski stav. Ja mogu da kažem za našu partiju da je ovaj stav kristalno jasan. Takođe je, primjera radi, i Analena Berbok (kandidatkinja Zelenih za kancelarku prim. red)  povodom godišnjice masakra u Srebrenici još jednom lično definisala ovaj stav.

Sljedećeg ponedjeljka (10.05.2021) će ministri spoljnih poslova EU još jednom da se pozabave pitanjem zapadnog Balkana. Ne samo da Slovenija radi na svoju ruku, prepreke podmeću takođe i Francuska i druge zemlje; evo na primjer: pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom ili vizna liberalizacija…

Tačno! Mislim da je važno da EU-perspektiva nije bila samo odgovor na ratove devedesetih, već mora biti i odgovor, koji je vjerodostojan kako bi se odgovorilo na ideje takvih „non-pejpera" i protiv ideje jedne nove etničke podjele regiona.

Slabosti EU s jedne strane predstavlja moguća fragmentacija pozicije EU, ali i nedostatak vjerodostojnosti da mi zaista želimo punom parom da ubrzamo proces proširenja. Zbog toga je ekstremno važno da se krene sa pristupnim pregovorima sa Albanijom i Makedonijom, kako bi smo tamo ponovo ojačali naš kredibilitet, u smislu - ako se daju obećanja da se onda i održe. 

Kosovo je odavno ispunilo kriterijume, odnosno tehničke uslove za viznu liberalizaciju. Mi se zbog toga zalažemo kod Savezne vlade, ali i naših evropskih partnera za to da se što je brže moguće odobri bezvizni režim. To bi bio i važan signal regionu, da je moguć efikasan napredak, ali i singal za izgradnju mira na Kosovu.

Ali, nedostaje konsenzus Evropske unije. Možda je, s obzirom na unutrašnje blokade EU, potreban novi pristup zemljama zapadnog Balkana?

Nisam siguran da su nam sada, nakon što smo prilagodili postupke proširenja, potrebni novi procesi. Umjesto toga, mislim da je izuzetno važno da se još jednom podvuče posvećenost Berlina i Pariza, kako bi se stekao utisak da Berlin i Pariz žele da tijesno sarađuju sa partnerima u regionu.

Drugo što smatram važnim jeste, da nedvosmisleno stavimo do znanja, da EU, kao što znamo, pokušava da posreduje u rješenjima, ali ta rješenja ne smiju da doprinose zaoštravanju etničkih linija razgraničenja. I to mora biti mjerilo, koje bi moralo da bude izričito formulisano na primjer i u pregovorima u vezi sa reformom izbornog prava u Bosni i Hercegovini. Brisel i Evropske prestonice moraće da mjere svako rješenje prema tome, da li cilj služi manjem etničkom razdvajanju ili pak postiže suprotan efekat.

Kada već pominjete Bosnu i Hercegovinu, kako bi to moglo da se riješi u okviru Dejtonskog sporazuma, koji je zacementirao etnizaciju bosanske politike? Da li nam je potreban Dejton 2?

Razumijem sve koji žele veliki uspjeh, jer svi znaju da je Dejton 1995. okončao rat, ali naravno u pogledu njegove strukture i istorijskog nastanka nije mogao da u potpunosti riješi problem zemlje. Ali, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji i konstelaciji aktera, koji imaju uticaj u Bosni, ne vjerujem da je realno a ni strateški mudro pokušavati izdejstvovati neki veliki dil.

Mislim da fokus treba da bude na tome da se Ustav zemlje uskladi sa presudom Evropskog suda za ljudska prava. To bi morao da bude interes svih članova Evropskog savjeta, i da se onda pokrene reforma izbornog prava, koja bi zaista služila tome da se spriječi etnička podjela zemlje i poboljša pristup izborima i za one ljude, koji ne žele da se pripoje nijednoj etničkoj grupi. Ne bih volio sada neki veliki Dejton 2.

Prije nekoliko dana su 250 intelektualaca iz zapadno-balkanskih zemalja uputili neku vrstu opominjućeg otvorenog pisma, u kojem ne samo da odbijaju promjenu granica, već prebacuju EU da podržava pogrešne igrače i stabilokrate, koji su zapravo dio problema. Slažete li se sa autorima?

Pa vidimo više nego ikada da na unutrašnjepolitičkim agendama određenih političkih aktera u regionu, nije više prioritet cilj pristupanja EU. I to je s jedne strane naravno politički pogrešno. Ali, u nekim slučajevima im ne možete toliko ni zamjeriti, kada osjećaju da ne dobijaju nagradu za teške, dijelom veoma bolne reformske procese, i onda na primjer ne dobiju od EU obećano otvaranje pristupnih pregovora.

Što se tiče slobode štampe i pluralizma političkih pejsaža, vidimo posljednjih godina u mnogim zemljama regiona trend nazadovanja, koji jasno stoji na putu u pravcu EU. Zato mislim da mi kao Evropska unija moramo više da investiramo u region i to ne samo u smislu pregovaranja o poglavljima i debatiranja sa vladama, već da se više radi na mentalitetu ljudi. Dakle, treba da se na licu mjesta stupi u direktni kontakt sa civilnim društvom, kako bi se takoreći ojačala njegova uloga u političkim pregovaračkim procesima, takođe i u odnosu na političke elite.

Zato je naravno ekstremno važna transparentost i otvorenost procesa, kada se kao EU uključujemo u procese, kao kod reforme izbornog prava u Bosni.

Ne vjerujem da je EU u stanju da uspješno „psoreduje" u zakulisnim dogovorima između takoreći političkih ličnosti. Jer, smatram da su stari ratnici iz regiona ponekad mnogo vještiji po pitanju organizovanja zakulisnih dogovora nego evropske diplomate. I to mislim s respektom, ali definitivno negativno.

Manuel Saracin je poslanik u njemačkom Bundestagu (Savez90/Zeleni) i predsjednik Društva za jugoistočnu Evropu, najvažnijoj instituciji u Njemačkoj za političko savjetovanje o balkanskim temama.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu